prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Bavarski dabar u Novom Mjestu

Bavarski dabar u Novom Mjestu

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 7, veljača 2015.]

Njihovo najpristupačnije stanište pronaći ćete na potoku Topličica, nedaleko Mokričkog Brijega. Krenete li pješice iz pravca Sajmišne ulice odnosno Šulinca prema Novom Mjestu pa zastanete kod kukuruzišta na ravnom dijelu ceste prema rijeci Lonji, nedaleko prvoga oštrog zavoja, preskočite odvodni kanal i uočit ćete impresivnu branu podignutu od pruća, kukuruzovine, granja i zemlje, na visinu od preko čitavog metra.

Nizvodno, kako Topličica utječe u Lonju, primijetit ćete još dvije denivelacije: jednu manju nedaleko prve brane te još jednu jednometarsku pri samom ulijevanju potoka u rijeku, odmah uz betonizirano ljevkasto ušće pod mostom kod Novog Mjesta. Najumješniji arhitekt među životinjama podiže razinu vode u vodotokovima kako bi si osigurao stanište od pada vodostaja u slučaju suša. Za ugodan život uz i u vodi treba mu dubina od minimalno 30 centimetara.

Kod prvospomenute brane, čini se da se dotična obitelj (dabrovi su izuzetno teritorijalne životinje i ne mijenjaju jednom obilježeno stanište) strateški osigurala i od previsoke razine vode, s obzirom na to da je „objekt“, podignut tik iza prokopa koji višak vode sprovodi u kanal uz cestu, plići od Topličice.
Na zelinskom području uz Lonju tragovi dabrova primijećeni su i u Hrastju, dok su se očito mnogobrojne kolonije raselile uzduž čitavog toka rijeke, sve do njenog izvorišta kod Pake.

Priča o dabru u Hrvatskoj stara je sada već gotovo dva desetljeća. Nakon što je ovdašnja autohtona vrsta posve izumrla krajem 19. stoljeća, očito iz razloga prekomjernog izlova (dabrovo je krzno iznimne kvalitete), dabra kod nas nije bilo sve do 1996. godine. Bavarska vlada tada je velikodušno odlučila obogatiti prostor hrvatske faune novom vrstom pa su iste godine u šumu Žuticu kod Ivanić Grada, na predjelu Lonjskog polja, puštene prve dvije jedinke iz Bavarske, mužjak i ženka. Iza „Adama i Eve“ slijedile su nove isporuke, ukupno njih devet tijekom idućih dviju godina. Na spomenutom lokalitetu novi je dom krenulo tražiti ukupno 47 jedinki, od čega su 24 bile ženke. Uz pomoć profesora lovstva na zagrebačkom Šumarskom fakultetu, dr. Marijana Grubešića, koji je imenovan voditeljem projekta „Dabar u Hrvatskoj“, njemački su stručnjaci, osim Žutice, pronašli još nekoliko pogodnih lokacija uz rijeke Česmu i Dravu. Krajem 1997. tako je u Dravine rukavce kod Legrada dopremljeno 29, a u ožujku iduće godine u šumu Česma pokraj Siščana pušteno novih devet jedinki. Ukupno je, dakle, od 1996. do 1998. u sklopu projekta „Dabar u Hrvatskoj“ iz Bavarske uvezeno 85 dabrova.

Prema procjenama profesora Grubešića, hrvatske rijeke odnosno njihove rukavce danas nastanjuju gotovo dvije tisuće ovih posebnih životinja. S obzirom na to da je riječ o zaštićenoj vrsti za koju vrijedi cjelogodišnji lovostaj te da potencijalnim krivolovcima prijete kazne od 45.000 kuna, dabar se u Hrvatskoj raširio na zapanjujuć način. Na pojedinim lokalitetima ima ih toliko mnogo da su počeli činiti ozbiljnu gospodarsku štetu, bez obzira na sve dobrobiti koje gradnjom brana čine eko-sustavu pa prof. Grubešić sa svojom ekipom uspješno seli problematične obitelji na okolne lokacije. Hrvatski su dabrovi, oni s lokaliteta uz Dravu, čak emigrirali u Sloveniju, Austriju i Mađarsku.

Kad je Zelina u pitanju, drugo značajno stanište nalazi se kod ribnjaka u Novom Mjestu. Onamo su dabrovi mogli doći samo uzvodno (opet, kao i u slučaju Lonje i Drave, rijetka pojava, jer dabar obično migrira nizvodno) krećući se uz potok Bukovec, koji u Lonju utače nešto južnije od Topličice, samo s druge strane. Ondje ordiniraju manje pristupačnima, zapadnom i sjevernom obalom. Mještani su posljednjih mjeseci primijetili više novonastalih uvalica koje su životinje očito proširile gradeći nastambe u zemlji. U močvarnom dijelu šume sa sjeverne strane iz vode vire šiljci koji izgledaju kao primitivna verzija protuoklopne obrane, a posječeno je i nagriženo i dosta stabala zavidnog promjera, najčešće vrbinih. Stanku Posudi, koji uz zapadnu obalu ribnjaka ima imanje i ljetnikovac izgrađen još prije 30-ak godina, dabrovi su iskrčili četverogodišnji nasad hrasta. Stradalo je 20-ak mladih stabala. Stanko zasad ne diže naročitu halabuku oko počinjene mu štete, kao da se miri sa suživotom s dabrom. Prošle godine nedaleko ribnjaka jedan je lokalni mještanin automobilom usmrtio jednu životinju. Drugi je dabar otprilike u isto vrijeme stradao uz prethodno spomenuti lokalitet, na potoku Topličica. Susretljivošću predsjednika udruge Eko Zelina Mladena Mike dobili smo fotografiju usmrćene životinje. Dabar inače može doživjeti do 30 godina starosti, narasti do 30 centimetara visine u hrptu te se izdužiti do punog metra. Biljojed je koji preferira travolike i vodene biljke, nije mu mrzak kukuruz (izgleda da se stoga nastanio na području Topličice, odmah uz kukuruzište), a posebnu mu deliciju predstavljaju meke kore vrba, topola i joha. Zimi skladišti hranu duboko pod vodom za slučaj da zbog leda ne može izbiti na površinu.

Osim što je izvrstan ronilac i plivač (pod vodom s jednim udisajem može izdržati i do 15 minuta), ovaj sisavac najprepoznatljiviji je po svojim sjekutićima (glodnjacima) na gornjoj i donjoj čeljusti. Zubi mu nikad ne prestaju rasti te njima može samostalno presjeći drvo promjera 25 centimetara za svega par sati.
Osim što je teritorijalno vezan, dabar je tipično monogamna vrsta koja ostaje vjerna partneru/partnerici i obitelji. To znači da se mladi dabrovi, kad spolno sazriju oko 30. mjeseca života, odvajaju od obitelji prisiljeni na migraciju.

Riječ je o strašljivoj i diskretnoj životinji koja izlazi na površinu gotovo isključivo noću, kada i (g)radi. Začujete li u povečerje, u slučaju da volite šetati ili se rekreirati uz Topličicu, glasan pljusak u vodu, kao što je prije koju godinu doživio potpisani autor, ne morate se bojati jer dabar nije nasrtljiva životinja, unatoč senzacionalističkim napisima na hrvatskim portalima posljednjih godina i specifičnom slučaju iskrvarenja jednoga bjeloruskog građanina od posljedica dabrovog (vjerojatno pobješnjelog) ugriza. Naravno da bi bilo mudro udaljiti se čim prije, odnosno ne se zadržavati u blizini odveć dugo. Nabasate li pak u prirodi na kakav graditeljski pothvat u izvedbi dabra, uživajte u veličanstvenosti prizora bez da išta dirate. U slučaju da vam životinje čine gospodarsku štetu bilo koje vrste, kontaktirajte prof. Grubešića sa Šumarskog fakulteta.

na vrh članka