prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Iz pera jedne ravnateljice

Iz pera jedne ravnateljice
U ponedjeljak počinje nastava, ali kao i u mnogim gradovima u Hrvatskoj zelinske škole će biti prazne, bez učenika. O trenutnoj situaciji "srce je otvorila" Gordana Čosić, ravnateljica OŠ Dragutina Domjanića. Njezino pismo objavljeno na stranicama škole prenosimo u cijelosti. 

Iz pera jedne ravnateljice

Ravnateljica sam OŠ Dragutina Domjanića. Nalazimo se u Svetom Ivanu Zelini, u Zagrebačkoj županiji. Za sve navedeno kažem: „Bogu hvala.“ Dobra smo škola, Zagrebačka županija izuzetno dobro i sustavno vodi brigu o nama, a Grad nam je sigurna podrška. Dobro nam je. U dobrim smo rukama, rekla bih. Znam da nije svugdje tako i da nemaju sve škole takvu podršku pa krećem od ovih činjenica. Jako važnih za nas.

Škola ima oko 104 zaposlenika. Imamo 664 učenika. Imamo dobre roditelje i lijepo surađujemo.

Kada kažem MI, mislim na sve navedene do sada. U mom redoslijedu djeca su uvijek na prvome mjestu (i nesumnjivo najvažnija jer od njih sve kreće i njima se vraća). Na drugom mjestu su učitelji, a nakon njih svi mi ostali. Nastojimo zajedno ostvariti planove i programe kako bismo djeci prenijeli znanja, vještine i vrijednosti koje bismo im voljeli ostaviti u trajno naslijeđe.

Jedna smo od 74 škole koja je školsku godinu 2018./2019. bila dio Eksperimentalnog programa Škola za život. Bila je to izazovna godina za sve nas, ali smo je dobro i uspješno odradili.

Školska godina koju upravo privodimo kraju prava je primjena Škole za život. Stalno se događaju okolnosti koje zahtijevaju našu prilagodbu. U neprestanom ispreplitanju okolnosti u kojima smo se našli, svakako smo željeli našoj djeci prenijeti životne poruke. Tijekom štrajka učili smo ih da imaju pravo zauzeti se za sebe i cijeniti svoj rad. I rad drugih ljudi. Dok su oni ostajali kod kuće, gledala sam učitelje kako priželjkuju kraj štrajka da bi se što prije vratili djeci i nastavili raditi u razredu s njima. Tijekom štrajka pripremali su nastavu, osmišljavali nastavne materijale i umnažali ih kako bi bili spremni za povratak učenika u školu. Nisu uživali u činjenici što nema redovne nastave. Ali bio je to trenutak borbe za vlastitu vrijednost i od toga se nije smjelo samo tako odustati.

Samo što nam se učinilo da ćemo, tako načetu, godinu privesti uspješnom kraju, COVID-19 donio nam je novo preispitivanje životnih vrijednosti. Nastava se iz učionica preselila u domove naših učenika i učitelja, a svi mi zajedno (djeca, učitelji, roditelji, institucije) morali smo pokazati da smo dorasli još jednom izazovu. Najvećem do sada.

U tim trenucima vidjela sam ih sve. Učitelje pred koje stavljam novi zadatak. Roditelje koji kod kuće preuzimaju organizaciju rada svoga djeteta (jer bez nadzora ne ide, bar dok se djeca ne uhodaju i ne shvate da mogu uspješno raditi na daljinu). Pomoćnike u nastavi koji rade s posebnom skupinom učenika kojima i u redovnoj nastavi treba više od podrške. Djelatnike škole koji prate sve što se događa dok čekaju moju sljedeću odluku koja će odlučiti i o njima. A vidjela sam i institucije koje nam inače čuvaju leđa, kako pokušavaju organizirati vlastiti rad kako bi i dalje dali svima nama do znanja da ćemo i u ovom izmijenjenom obliku, svi biti dobro.

Sve sam ih vidjela. Osjećala sam njihov nemir, strah i neizvjesnost. Išli smo korak po korak. Ujedinili smo se.

Škole u okruženju zajedno smo dogovarale kako ćemo se najbolje organizirati. Ako nam neke zamisli i nisu bile jednake, sve smo ih zajedno analizirale i nastojale uklopiti u okruženje škole na koju se zamisli odnose, kako bi na svom terenu dale dobre ishode.

Znala sam da moramo dobiti vremena za prilagodbu, za učenje, vremena koje će nam pokazati da smo dorasli novim okolnostima. Ni u jednom trenutku nisam posumnjala u sposobnost svojih ljudi. Godinama ih promatram u raznim okolnostima i vidim kako im prilaze ljudski, odgovorno i radišno. To mi je bilo dovoljno da znam da su nam djeca u sigurnim i dobrim rukama. (S ponosom ističem da sam ih dobro procijenila!)

Na zadnjem sastanku u školi (19. 3. 2020.) dogovorili smo važne detalje našega rada, način kako ćemo organizirati Nastavu na daljinu, ujednačili pojedinosti na razini škole kako bismo poslali jedinstvenu sliku i olakšali svima uključivanje u rad i praćenje rada.

Ono na što nismo računali, a dogodilo se u nedjelju 22. 3. 2020., bio je potres koji smo mi itekako osjetili. I sve potrese koji su poslije uzrokovali podrhtavanje tla i unosili dodatni strah i nesigurnost u našu svakodnevicu. Odrasli su se osjećali nemoćnima pred tom prirodnom pojavom, a djeca su, kao i uvijek do tada, upijala naše strahove i nesigurnosti, i jako dobro osjećala da se osim moguće bolesti, pojavilo nešto što ljude (čak) i više zabrinjava.

Ponedjeljak 23. 3. 2020. naš je prvi dan Nastave na daljinu. Obojen svim navedenim osjećajima. A ipak je odrađen. Zadaci su pripremljeni i poslani, učenici (i roditelji) su se uključili, povratne informacije su počele stizati, zadaće su se počele rješavati. Usvajali smo nova znanja i stjecali IKT vještine i sami sebe iznenadili vlastitom uspješnošću.

Na obje strane, i učitelji i učenici (roditelji), svakodnevno su nailazili na nove nepoznate okolnosti, zahtjeve Nastave na daljinu koje je trebalo naučiti rješavati. ZAJEDNO su gradili sustav Nastave na daljinu i učili kako osigurati dobru nastavu.

Neke je trebalo često podsjećati da je Nastava na daljinu REDOVNI oblik nastave i da su ga dužni pohađati. Uvodili smo načine praćenja rada kako bismo osigurali da svi učenici pohađaju nastavu. Istovremeno nije bilo nikakvih kazni za učenike koji su u nečemu kasnili ili izostajali jer smo bili svjesni da treba vremena kako bi svima postalo jasno kako se uključiti u ovaj oblik nastave i kako sudjelovati u njemu.

Učitelji su po cijele dane provodili radeći nastavu i s učenicima i pripremajući materijale za nastavu. Svakom je učeniku bilo potrebno poslati povratnu informaciju, napisati nešto o izvršenom zadatku, uputiti na ispravak ako je to potrebno. A onda pregledati i ispravak kako bi se moglo nastaviti dalje s radom.

Pratili smo opterećenost učenika i nastojali čuti glas učenika i roditelja o tome koliko im je naporno. Stručni suradnici pomogli su osmisliti ankete, a roditelji i učenici dali su nam u njima važne povratne informacije o tome kako doživljavaju Nastavu na daljinu.

Redovito sam pratila i opterećenost učitelja i stalno im ponavljala da paze na djecu (roditelje) i sebe. Bilo je važno ravnomjerno rasporediti opseg sadržaja. U početku je jako teško odrediti dobru mjeru pa su učitelji svakako izvukli deblji kraj. Dok su učenicima nastojali olakšati i oprostiti propuste, istovremeno morali su puno detaljnije raditi kako bi sve to uspješno uočili i naučili dobro organizirati vlastiti rad kako bi sa sigurnošću i  s dobrom mjerom mogli voditi rad svojih učenika. Gledala sam ih kako se svakodnevno nose s velikim i zahtjevnim izazovima i zahtjevima Nastave na daljinu. Istražuju načine kako na što bolji način prenijeti gradivo učenicima. Donose zaključke o načinima koji se nisu pokazali dobrima i dijele iskustva jedni s drugima.

Razrednici su bili karike koji su sve povezivali i budno pratili da im svi učenici (roditelji) budu dobro, da se uspješno uključuju i sudjeluju u nastavi. U tome ih je budno pratila stručna služba škole. A nakon nekog vremena uključili su se i pomoćnici u nastavi kako bi bili podrška učenicima s teškoćama.

Sastajali smo se često kako bismo zajedno dijelili stečena znanja i iskustva i kako bismo probno razdoblje uistinu kvalitetno iskoristili za postavljanje dobrih temelja za ovu vrstu rada i nastave. Osjećali smo se dužnima našoj djeci i njihovim roditeljima osigurati dobar sustav u kojemu će se stvari posložiti najbolje što mogu u datim okolnostima.

Nisu svi učitelji skloni informatičkim novinama. Nije svima nama u genima informatička pismenost. Mnogima je ona nužna potreba i nešto što bi radije izbjegli i koristili samo kada se mora. Ali i oni kojima je informatička pismenost bliža, nisu bili pripremljeni na ovu vrstu rada i nikada ih nitko nije pripremao za ove načine rada. Bez djece, sve preko interneta. Poneka edukacija na internetu ne pripremi te na to kako sav svoj rad sažeti u taj mrežni prostor. Čak ni učiteljice Informatike jer su, osim stalne podrške kolegama, i same morale osigurati kako svu svoju nastavu odraditi u ovom okruženju i kako učenicima prenijeti gradivo koje su inače predavale i u suodnosu s učenicima u učionicama, usmjeravale ishode.

Gledala sam ih s divljenjem i ponosom. Najbolje od svih vidjela sam s koliko se stvari bore (jer mi je u opisu posla vidjeti sve to). Vidjela sam i svjedočila teškoćama s kojima su se susretali. Gledala sam ih u trenucima kada su sumnjali u vlastite sposobnosti i obeshrabreni mislili da neće uspjeti. Skupljali su djeliće svojih snaga i ponovno se postavljali na noge. I postajali dobri upravo u onome u što su najviše sumnjali. Istovremeno su surađivali s roditeljima i pomagali im da budu uspješni u pomoći svojoj djeci. Gledala sam ih i divila im se. To znači biti učitelj. A moji su učitelji i stručni suradnici svi do jednoga bili PRAVI UČITELJI. Rasporedili su se, podijelili stečena iskustva, podijelili stečena znanja i prionuli radu. Nadopunjavali su se i pomagali jedni drugima gdje god se ukazala mogućnost. Meni su davali smjernice kako dobro voditi proces nastajanja Nastave na daljinu u školi. Pratili smo upute koje smo dobivali i nastojali ih uspješno provoditi u našoj školi.

Cijelo vrijeme na drugoj strani bili su naši učenici i njihovi roditelji. Dotaknuti istim brigama za zdravlje i sigurnost, primili su se posla i postali učenici Nastave na daljinu. Bez podrške roditelja nastave ne bi bilo. Ali ova podrška nije značila samo provjeriti je li učenik napisao zadaću i možda ga propitati neki dio gradiva (kao u redovnoj nastavi). Naši su roditelji mučili muku s lošom internetskom vezom, lošom informatičkom opremom, nedostatnom informatičkom opremom, premalom količinom internetskog prometa, organizacijom rada svoga djeteta, osiguravanjem da njihova djeca izvršavaju svoje obaveze, kontrolom njihovih obaveza, komunikacijom u sustavu Nastave na daljinu. Jer, čak i ako je sve bilo u najboljem redu, trebalo je učenike naučiti kako raditi Nastavu na daljinu.

S vremenom su roditelji samostalnih učenika malo odahnuli, ali roditelji učenika koji su u nekim predmetima teže usvajali gradivo, preuzeli su izuzetno težak zadatak kako učenicima približiti nastavni sadržaj. Nije isto kada ti učitelj objašnjava ili kada to isto vidiš napisano. Čak i kada učitelj snimi određenu lekciju ili je učenik pogleda na televiziji, pojedinim učenicima treba više samopouzdanja kako bi sa sigurnošću rješavali zadatke. Posebno iz predmeta koji su im teži i u redovnoj nastavi. Roditelji su pronalazili razne načine kako djeci olakšati i kako im približiti ovaj način rada. Neki roditelji imaju više djece/učenika. A dio njih išao je i na posao pa su obaveze prema nastavi usklađivali sa svojim svakodnevnim obavezama. Većina roditelja nemaju metodička znanja i isključivo iskustveno pomažu svojoj djeci. Učitelji pomažu svojim usmjeravanjem, ali puno roditelja u primjeni tih smjernica često se zapitalo radi li ispravno, bili su iscrpljeni i opterećeni, a pogotovo ako to nije donijelo željene i očekivane rezultate kod učenika. Podrška učitelja i stručnih suradnika bila je stalna potreba, ali nitko nije mogao preuzeti ulogu učenikova praćenja kod kuće u tolikoj mjeri kao njihovi roditelji. U anketama koje su ispunili većina je istaknula da su zadovoljni i da su im se djeca dobro snašla, ali bilo je i onih koji su se žalili da im je svega previše, da su iscrpljeni i da jednostavno ne znaju na koji bi način više radili sa svojim djetetom. Zahvalna sam za svaki prijedlog, komentar, viđenje jer nam je gledište s ove strane bilo neizostavno potrebno kako bismo osigurali da sve bude dobro. (Odgovor jednoj mami: Učiteljica piše velikim tiskanim slovima, ne kako bi vikala na Vaše dijete, nego da u moru objava, razlikuje i lakše uočava svoje objave od onih koje objavljuju djeca. J )

S vremenom smo zaključili da je vrijeme da se roditelji malo opuste.

A što su učenici u tom početnom razdoblju naučili?

Prvo su morali naučiti da moraju svakodnevno sudjelovati u Nastavi na daljinu! SVAKI DAN MORAJU SUDJELOVATI U SVIM PREDMETIMA TOGA DANA I IZVRŠAVATI SVE ZADATKE KOJI SU IM ZADANI.

Pokušali smo im pomoći organizirati radni dan pa su učitelji i stručni suradnici, a posebno razrednici, s njima izrađivali planove rada. Svi su oni uključivali organizaciju radnoga dana, odgovornost prema radu, komuniciranje s učiteljima[1], osamostaljivanje učenika. Kod kuće su roditelji vodili brigu da te planove prilagode mogućnostima svoje djece i upute ih kako da se samostalno organiziraju. Nije važno sve raditi bez greške, važno je raditi. Surađivati i komunicirati s učiteljima. Kada učitelj primijeti da nešto nije dobro, postupiti prema učiteljevim uputama i ispraviti. ČITANJE S RAZUMIJEVANJEM pokazalo se kao izuzetno zahtjevna vještina jer je sada najvažnije pratiti upute koje daju učitelji i prema njima učiti, rješavati zadatke, napredovati. S vremenom je većina učenika postala (gotovo) potpuno samostalna. Roditelji i dalje trebaju s njima provjeravati tijek njihova rada, ali učenici su se uhodali i prihvatili ovaj oblik nastave.

Svi smo zaključili da će ovako usvojene vještine dati velik doprinos njihovoj samostalnosti i kvaliteti rada. U redovnoj nastavi moglo se dogoditi da se učenika provlači kroz sustav i onda kada je neaktivan. Ali u ovom obliku nastave učitelji izravno komuniciraju sa svakim učenikom, učenik osobno mora odgovarati na upite učitelja i slati svoje zadaće, ako mu nešto nije jasno, mora pitati učitelja u svoje ime.

Većina učenika vrlo brzo se jako dobro snašla u Nastavi na daljinu. Uz podršku učitelja, roditelja i stručnih suradnika, polako, ali sigurno, postali su učenici koji sudjeluju u radu i svakodnevno izvršavaju svoje obaveze. Do izražaja je došla njihova kreativnost, sposobnost snalaženja u novim okolnostima.

Ima i onih učenika koji su u školi bili samozatajni i voljeli su biti što neprimjećeniji, a u ovom obliku nastave su procvali i pokazali svoje pune mogućnosti. (Učitelji su s oduševljenjem pričali o njima na sjednicama razrednih vijeća.)

Ima i učenika koji imaju poteškoće s nekim predmetima, ali se istinski trude, rješavaju zadatke i sudjeluju u radu.

Svima njima istinski se divimo i uživamo u suradnji s njima.

Ali ima i onih učenika kojima se ne radi, čiji roditelji nemaju uvid u njihov rad i koji često ne sudjeluju u radu. Njima smo morali objasniti da je izostanak s nastave (čak i ako se radi o samo jednom predmetu), izostanak iz škole te da se bilježe izostanci, a potraje li to, morat ćemo poduzimati mjere koje će uključivati prijavljivanje roditelja nadležnim institucijama. Trebalo je vremena da neki shvate. Puno je truda uloženo u uvjeravanje da MORAJU IĆI U ŠKOLU I IZVRŠAVATI ZADATKE KOJE IM UČITELJI DAJU. (I opet su razrednici i stručni suradnici preuzeli najvažniju ulogu kako bi svi učenici bili redovito uključeni u rad iz svih predmeta.)

Čujem se redovito s učiteljima. Kažu mi da međusobno svakodnevno komuniciraju i surađuju, zovu jedni druge i javljaju pomake, promjene, probleme. Zajedno ih rješavaju. Javljaju roditeljima potrebne informacije kako bismo bili sigurni da su svim učenicima osigurani svi preduvjeti da uspješno završe ovu nastavnu i školsku godinu.

Najvažnije bilješke nalaze se u e-Dnevniku kako bi roditelji informacije dobili pravovremeno.

U travnju je započelo vrednovanje rada učenika. Upute MZO-a opet je trebalo dobro proučiti i primijeniti u našim okolnostima. Dogovarali smo na razrednim vijećima najbolje načine vrednovanja učenika.

Formativno praćenje izvrstan je način vrednovanja. Aktivnosti učenika u prvom su planu. Kroz aktivnosti učenika, procjenjuje se njegov rad i njegovo napredovanje. Dogovoreno je da će učitelji uzeti u obzir sve dosadašnje aktivnosti koje učenicima idu u prilog i poticajnim vrednovanjem potaknuti učenike na napredak u radu.

Krenulo se s raznim načinima provjere znanja: kvizovima, testovima, složenijim zadacima. U prvom planu su nam ishodi koje želimo ostvariti s učenicima, a učiteljima je najvažniji zadatak pronaći najbolji način kako učenike dovesti do tih ishoda.

U razrednoj nastavi vrednovanje će se provoditi isključivo kroz aktivnosti učenika.

Predmetna nastava koristit će sve oblike vrednovanja. Dogovorili smo da sve vrste provjera znanja učitelji s učenicima unaprijed isprobaju kako bi bili sigurni da se učenici u njima dobro snalaze i da će znati rješavati zadatke. Većina učenika i ovaj put se izvrsno snašla. Na vidjelo je izašlo i da se neki učenici snalaze na posebne načine: prepisuju; pomažu im roditelji, braća i sestre; pomažu jedni drugima. Dok na tabletu rješavaju kviz kao ispit znanja, na mobitelu otvore drugu društvenu mrežu i s kolegama iz razreda zajedno rješavaju ispitna pitanja. Ima i onih koji se ne prijave i kažu da su imali problema s internetom (iako su i prije i poslije vremena određenoga za aktivnost koja se ocjenjuje, vrlo uspješno bili prisutni na mreži i to se vidi na drugim oblicima aktivnosti i rada).

Ponekad nam se dogode krivo poslane poveznice. Ponekad uistinu veza pukne pa se ne uspije sve riješiti. Treba uzeti u obzir sve navedene mogućnosti i za sve njih pronaći dobro rješenje kako bi učenici dobili priliku pokazati svoje stvarno znanje. (Tako smo, npr., dogovorili da ćemo učenicima koji nikako ne uspijevaju pristupiti rješavanju provjera znanja u zadanim terminima, omogućiti usmeno ispitivanje pred povjerenstvom u kojemu će biti i ravnateljica.)

Sve su to novi izazovi koje je donijelo vrednovanje i o kojima moramo razmišljati. Što ocijeniti i kako dobiti najobjektivnije pokazatelje učenikova rada? Ovakva vrsta rada mijenja pristup vrednovanju. U prvi plan dolazi praćenje učenikova cjelovitoga rada, rješavanje problemskih i složenijih zadataka, a pisane provjere znanja samo su jedna od mogućnosti.

Dogovorili smo i da će učenici koji imaju zaostatke ili neispravljene ocjene iz ranijih razdoblja, dobiti priliku ispraviti ocjene. Gradivo će im se opsegom umanjiti, a učitelji će ih pitanjima uputiti što trebaju naučiti i kada kako bi ocjene na vrijeme ispravili.

Zaključna ocjena bit će izvedena iz cjelogodišnjega rada učenika.

Kada smo se baš dobro privikli na Nastavu na daljinu, počelo je popuštanje mjera i ponuđena je mogućnost vraćanja učenika u školu. Mogućnost. Odgovornost je prebačena na škole, roditelje, osnivače.

Opet smo se ujedinili i svi zajedno procijenili kako ćemo se organizirati i na razini škole napraviti ono što se nama čini najboljim za našu djecu i naše okolnosti.

Škola je pripremljena. Tehničko osoblje školu je počistilo, dezinficiralo, dogovorili smo učiteljice koje bi s učenicima radile u školi. Bilo je nekoliko roditelja koji su bili zainteresirani, ali su na kraju svi odustali. Ne jer smo ih mi nagovorili da odustanu, nego jer su oni tako odlučili. Da je došlo jedno dijete, imalo bi organiziranu nastavu. I mi bismo se potrudili da tom djetetu bude lijepo u školi.

(Nas je razveselila i obavijest da kreće upis djece u 1. razred. Nešto se lijepo počinje događati. Vesele nas svi naši učenici, a ovo su naši budući novi učenici.)

A što me potaknulo na ovo pisanje? Ovih dana slušam neistinite tvrdnje kako su učitelji krivi što djeca nisu došla u škole. Optužuje ih se da su neradnici i da su odgovorili roditelje od slanja djece jer im se ne da raditi i jer kod kuće ne rade ništa. To je potpuna neistina!

Učitelji nisu mogli utjecati na odluku roditelja. Mogli su samo razgovarati s roditeljima o novim okolnostima (to se od njih i očekivalo kao stručnih voditelja svojih učenika), a onda čekati da roditelji procijene i donesu konačnu odluku za svoje dijete. Sigurna sam da ni jedan učitelj nije zabranio dolazak djece iz svoga razreda.

Suradnja s roditeljima svakodnevna je i organizirana je u vidu stalne podrške roditeljima. Svjedok sam telefonskih poziva, sastanaka, poslanih poruka i prepiski raznih vrsta. Većina te suradnje je tečna, lijepa, donosi uzajamno dobar osjećaj. Ali među roditeljima ima i onih koji iz straha i vlastite nesigurnosti, ponekad i nespretno reagiraju. Ima roditelja koji u brizi za svoje dijete, vide opasnost i ugroženost tamo gdje ih nema pa učitelj preuzima zadaću umiriti ih kako bi roditelj opet prikupio vlastite snage za nastavak dobre i kvalitetne suradnje. Roditelji uvijek žele zaštititi svoje dijete i ponekad iz vida gube objektivnost, a vremena su neizvjesna, nesigurna i zahtjevna pa svi subjektivni dojmovi dobivaju na težini. Potrebno je puno dobre volje, mudrosti i truda da suradnja bude obojena stručnošću i povjerenjem. 

Ulovila sam se kako u zadnje vrijeme čekam da konačno netko jasno i glasno kaže da su učitelji i stručni suradnici dali neizmjeran doprinos da nam djeca budu dobro. Vrlo uspješno i kvalitetno nose cijeli sustav odgoja i obrazovanja u Nastavi na daljinu.

U ovim teškim i zahtjevnim vremenima uče djecu da nauče prihvatiti nove okolnosti, prilagoditi im se i iz njih napraviti ono najbolje. Dok priželjkuju povratak u redovnu nastavu i sanjaju razrede pune učenika (kao što mi je to ispričala jedna kolegica), šalju svojim roditeljima i djeci poruku da je sve u redu i da su oni tu za njih.

Čekam ministricu Blaženku Divjak da kaže nešto u obranu svojih učitelja, objasni složenost poslova kojima su izloženi, pojasni da su zaslužni što Nastava na daljinu tako dobro funkcionira. Čekam da objasni javnosti da su se djelatnici škola dobro (IZVRSNO) snašli u novonastalim okolnostima, za koje nisu obučeni ni pripremljeni. I da su ti isti učitelji karika koja daje sigurnost djeci i roditeljima. Kada roditelj osjeti da ne zna dalje, učitelji i stručni suradnici pomoći će mu u sljedećem koraku. Kada dijete ne zna dalje, učitelj će ga voditi.

Zahvalna sam što su nam djeca dobra (a stvarno jesu!).

Zahvalna sam roditeljima na tako lijepoj suradnji. Posebno Vijeću roditelja jer mi pomažu u mojim nedoumicama i pišu mi povratne informacije koje mi ponekad nedostaju.

Zahvalna sam svim djelatnicima škole što ne postavljaju pitanja, nego izvršavaju sve što ja pomislim da trebaju.

Neizmjerna hvala svim pomoćnicima u nastavi što svojim radom i podrškom drže nama jako važan dio sustava – našu djecu s teškoćama.

Ipak, na kraju naglasak stavljam na učitelje i stručne suradnike. Dok oni stoje kao branici na svim ključnim točkama našega sustava Nastave na daljinu (kao stručno vodstvo i kao podrška), tko će učiteljima dati jasnu i glasnu podršku i reći da cijeni njihov rad i da nisu krivci i neradnici? Tko će učiteljima i stručnim suradnicima, jasno i glasno reći HVALA što su opet ona karika koja nam pomaže da sigurno plovimo nesigurnim vodama?

Čekam… i pišem…

Jer su (moji) učitelji i stručni suradnici to zaslužili. I hvala im na tome.

Gordana Čosić,

ravnateljica OŠ Dragutina Domjanića.

Sveti Ivan Zelina, 9. svibnja 2020.

--- 

[1] [1] Ako ti nešto nije jasno, moraš pitati. Ako nešto ne znaš, pitaj učitelja. Ako ti učitelj napiše upute, moraš ih pažljivo pročitati i prema njima postupati. Ako primijetiš kakvu nelogičnost, skreni učitelju pozornost na nju. Nemoj se sramiti pitati učitelje. (…)

 
na vrh članka