prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Kroz Biškupec do Zelingrada i Kladščice

Kroz Biškupec do Zelingrada i Kladščice

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 3, rujan 2014.]

 

„Spustiv se niz zagrebačke ulice, podješ cestom ili popriječnim putićem, i eto u lijepom i čistom selu Biškupcu, što se u kotlini kô jato golubića bijelih smjestilo.- I kad si prošao mirno seoce, eto te začas na križanju. Lijevo put vodi u šumu i prigorska sela, dočim desnim zakrečeš u kotlinu prema gradini staroj i izvoru „Žlebici“.“ Zapisao je školske godine 1909./1910. Stjepko Debeljak, ravnajući učitelj u pučkoj školi u Svetom Ivanu Zelini.

 

Čitavo stoljeće poslije na novinarskom sam zadatku. I ja ću pisat o Biškupcu, u kojem žive mnogi dragi prijatelji, a i moja snaha je iz njega, Zelingradu i Kladeščici. Za tu se priliku spustim Mačkovićevom ulicom, koja od zelinskih Severovina vodi u njega. Izađem gotovo na sam kraj dugačkog naselja što se smjestilo na početku još duže gorske udoline stisnute; s jedne strane bregom što nosi centar Zeline, a s druge Zelinskom gorom. Nekadašnje selo danas je širi centar grada ni pet minuta laganog hoda udaljen od zelinskog Placa. Hodajući zamalo bezličnom glavnom ulicom što se prikladno zove Zelingradska i gotovo vodi s jednog na drugi kraj Biškupca u kućama i dvorištima na lijevoj strani kao da još živi duh seoskih gospodarstva, a u onima s desne strane duh kakvog gradskog predgrađa, užurbanom će putniku namjerniku lako promaći gotovo romantična slika njegovog starijeg dijela koji se protegnuo lijevo od glavne ulice, duž obje obale rječice Zeline, koju u Zelini zovemo još i Velika Reka. Radi te slike i ugođaja umjesto da odmah krenem desno-uzvodno prema gori, krenuo sam prvo nalijevo prema ulazu u udolinu. Tamo gdje se ona raskošno počela širit u prostranu dolinu ulazi se u Biškupec, zapravo Biškupec Zelinski, kako je njegov službeni naziv, ispisan na tabli što stoji na raskršću. Pređem preko mosta na drugu obalu i krenemo natrag uzvodno uličicama nekadašnjeg sela. Ne znam ni za jedno naselje uz vodu (u unutrašnjosti) u kojem je na tako malom prostoru natiskano tako mnogo kuća i okućnica. Na početku, među starim pomalo oronulim kućama s kraja pretprošlog ili možda s početka prošlog stoljeća ugurane one novijeg datuma. A onda one starije prevladaše. Zbijene oko rječice što im, podzidana i zarobljena uskim kamenim koritom zalazi u dvorišta, kao da su građene bez nekog reda. Poneka napuštena, zabravljena, zaboravljena. Poneka naherena. Uz njih, gdje gdje kakva urušena suša, pusta štala. No ima i onih obnovljenih, svježih pročelja i novih krovova. Tu su domovi starih Biškupečkih familija; Šantića, Munđaka, Škrljaka, Lanovića, Puceka, Pečenka, Zajcov, Marečića, Bahlina, Romanića. Zelina što žubori negdje među kućama, čija mi ograđena dvorišta ne daju da joj priđem, tu još brza, smirit će se kada zađe u onu svoju prostranu dolinu, nekada je neumorno okretala kola dvadesetak i više vodenica nanizanih uzvodno i nizvodno. Većina njih spustila je ustave i zaustavila svoja kola početkom šezdesetih prošlog stoljeća i od onda pa do danas propadaju, tek im se ostaci naziru. Miris sela miješa se sa mirisom hladne gorske vode i mirisom kasnog ljeta. Jesenje i zimske sorte jabuka i krušaka, opteretile grane dobrim urodom. Vezani se seoski psi redom uzbudiše, stvore kakafoniju laveža, što se prenosi iz dvorišta u dvorište kako napredujem zamršenim uličicama i prolazima, što ponegdje završe u nekom dvorištu ili voćnjaku, a nose imena familija koje u njima žive; Škrljakova, Romanićeva, Munđakova, Lanovićeva, Zajčeva i svaka započinje iz Zelingradske i svaka premošćuje Veliku Reku. Izađem iz Škrljakove i zavinem lijevo u Zelingradsku pa njome do Lanovićeve. Pred kraj kratke ulice ostaci mosta koji više ništa ne premošćuje. Zelina žubori nekoliko metara dalje. U visokoj daščari uz nju pilana čiji su gater još pedesetih godina prošlog stoljeća pogonili njezini brzaci i do njega naslagani otpaci i daske. Na kraju dvorišta, podalje od ulice, uz vodu kuća. Za razliku od okolnih novijeg je datuma. Tu živi obitelj Supanz. Nakon što je preskočila rječicu ulica se počinje uspinjati na breg, onaj koji je sa zapada stisnuo mjesto, do vinograda poviše njega. Lijevo se puteljkom može do stare i ruševne kurije. Dugačka prizemnica podignute nad visokim podrumom potpuno je obrasla šipražjem kroz koje proviruje nakrivljeni dimnjak, krov i drveni lukovi što nose ganjk. Zapuštenu prostranu livadu na čijem rubu stoji s pogledom na biškupečke krovove i Malu stranu, polako osvajaju šumarci otjeravši njive s kukuruzom, trsje i trnace dalje prema vrhu onog brega. Skučeni mi obzor zatvara isto takav- dugačak, breg što se nadvio iznad starih i novih krovova, na čijoj je padini s druge strane, Zelinsko groblje. Nekada davno, do doba kmetstva kurija je bila vlasništvo zagrebačke nadbiskupije, pa otuda i Biškupcu ime. U tom idiličnom i smirujućem okruženju odrastala je akademska slikarica Valentina Supanz, pokraj čije sam rodne kuće malo prije prošao. Na predstavljanju mjuzikla Majka Božja Bistrička dvije tisuće i neke, za koji je libreto napisao moj prijatelj Željko Pavičić, susjed iz Bocakove, a muziku Zrinko Tutić, oduševile su me sličice jednostavnih linija i nježnih pastelnih boja tada još sasvim mlade studentice, kojima je ilustrirala vodič kroz mjuzikl, priložen uz CD. Nekoliko godina kasnije, još studentica Valentina je izlagala u okviru svetoivanjskog festivala mladih, UMetnjak. A danas kao mlada umjetnica izlaže i preko velike bare. Prije izložbe u New Yorku Valentina je kao diplomantica akademije imala samostalnu izložbu u Zagrebu, a onda i skupnu, sa sedmero kolega sa kojima radi u zajedničkom ateljeu u Radničkoj cesti u Zagrebu. Za ovogodišnji Salonu mladih održan ovog ljeta u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika odabrana je njezina slika „Oh,Ikea!“. Nešto dalje niz Zelingradsku je i Munđakova ulica. U njoj su podrumi i vinarija obitelji Jarec-Kure. Ništa više nije isto u zelinskom vinarstvu nakon što je Štef Jarec osvojio zlatnu medalju u Ljubljani za Bijeli Pinot, krajem prošlog stoljeća. Poslije je vinarija Jarec-Kure po izboru revije „Svijet u čaši“ tri puta, 2002., 2003. i 2005. izbrana među 20 zlatnih vinara u Hrvatskoj. Biškupec ima i svoje dotepence. Neki su se spustili s okolnih bregov, drugi su došli iz daleka. Među njima je i obitelj Mance. Mirsada i Željko, dotepli su se iz Zagreba. Dom im je u svojevrsnom središtu Biškupca, kod minijaturnog parka u obliku trokuta sa dječjim igralištem, kojeg omeđuju Zelingradska s jedne strane, Zajčeva sa druge, a zgrada vatrogasnog doma s treće.

   Nekoliko dana poslije navratim do Manceovih. Sjedim sa Željkom, kao nekad po starinski -u kuhinji, uz čašicu i obnavljamo uspomene. U zraku se miješaju miris duhana- iako su mu doktori zabranili Željko puši ko smuk i gljiva koje je to jutro nabrala Mirsada. Rock end roll generacije, moja i nešto mlađa, sjeća se Željka sa zagrebačkih plesnjaka, u Tucmanu, Liki i Vrbiku. Meni je pak najviše ostao u sjećanju po izvođenju repertoara Elvisa Presleya. Bio je u tome najbolji u tadašnjoj Jugoslaviji, ako ne i šire. „Dečec ti buš sa svojim glasom daleko dogural“ rekli su mu davno Prohaska i Robić, bardovi hrvatske zabavne glazbe. I je! 1982. pobijedio je na Zagrebfestu i to vlastitom kompozicijom „Zagreb, moj voljeni grade“. Nastupao je u to vrijeme i sa najpoznatijim izvođačima šlagera, kako smo zvali većinu pjesama tadašnje zabavne glazbe; Robićem, Vukovom Dedićem i onima mlađim tek etabliranim; Coceom, Cetinskim, Gašparcem i s njima snimio kazetu s pjesmama o Zagrebu. Preseljenje u Zelinu pomalo ga je udaljilo od estrade, one prave, no istinski muzičar u duši, muzikom su mu se bavili i tata i stric četrdesetih godina prošlog stoljeća, nastavio je bavljenje njome i u Zelini. Osnivač je udruge „HU Ivančice“ u kojem vodi dječji zbor, kroz kojeg je prošlo 57 djece i u kojem su ponikli Valentina Novosel, pobjednica televizijskog showa Hrvatska traži zvijezdu i Filip Filipović čije glasovne mogućnosti oduševljavaju. U svom improviziranom studiju Željko je sa zborom i solistima snimio nekoliko CD. Čitam posvetu na onom na kojem pjeva Brankica Vidak, još jedna zvijezda Ivančica: „Čovjeku koji je moje djetinjstvo učinio još ljepšim. Od srca Brankica Vidak“. A i sam Željko ima desetak snimljenih albuma, petnaestak vlastitih kompozicija među kojima je i ona posvećena Prigorju i Zelini „Prigorje moje lubleno“. Osim pjevanja Željko podučava i sviranje na gitari. Glumio je i u filmu i tv seriji, čija se radnja odigrava u predratnom Zagrebu, „Snivaj zlato moje“. Osnovao je i bend, znakovitog imena „Kad starci prolupaju“ nazvanom tako po istoimenoj Željkovoj kompoziciji. Članovi benda bili su stari umirovljeni zagrebački rokeri koji još znaju prašiti pravu mjuzu. Željko je i kolekcionar, ponosan vlasnik zbirke gramofonskih ploča Elvisa Presleya, njih četrdeset, snimljenih od 57. do pojave kazeta. U zbirci upotrebnih predmeta kojima su se nekad služili Zelinčani i Biškupčanci obitelj Mance ima: Blaupunktov televizor iz 1957., prvi RIZ-ov poluautomatski gramofon iz 60., vojnička truba iz I. svjetskog rata, dječji tricikl iz 1940. donesen iz Rusije, harmoniku iz 1880. i još mnogo drugih vrijednih predmeta. Iz tatine ostavštine ima i dvjesto originalnih nota starih predratnih šlagera uvezenih u knjige. Većinu njih poslije rata nije bilo uputno izvoditi. U tom notnom blagu je i treće izdanje Fale. Po zidovima priznanja i fotografije. Na jednoj Željko i sam vrstan gitarista u društvu svjetski poznatog gitariste Manitasa de Plate. Na odlasku bacim pogled na drvenu pozornicu u kutu dvorišta Manceovih. Prisjetim se sa sjetom „Ljeta u Biškupcu“, glazbenoscenskih priredbi koje su Manceovi svako ljeto od 2005. do 2011. organizirali na njoj kako bi za sparnih prigorskih večeri razonodili svoje sumještane.         

     Nakon dvadesetak minuta hoda na drugom sam kraju Biškupca. Zadnja kuća na desnoj obali napušteno je i oronulo zdanje nekadašnjeg Ivekovićevog mlina. Danas se do njega može vozilom samo ako se pregazi Velika Reka. Malo ranije, nizvodno, zadnji sam se puta ponovno vratio na lijevu obalu preko jednog od zadnjih mostića u selu i sada brojim posljednje metre Zelingradske prije još jednog širokog mosta, nalik onom kakav je i na ulazu u mjesta, što će moju cestu odvest nalijevo, uzbrdo kroz šumu. U dvije se serpentine uspentrala šumom do malih vinograda, kleti i vikendica, razasutih po vrhu brijega i njegovoj drugoj, osunčanoj strani, pa se vijugavo kao kakva dugačka zmija spusti u Psarjevo Donje. Do mosta šumski je put preskočio Veliku Reku. Starim kamenim mostićem, prođe pored ulaza u postrojenje Zelinskog vodovoda i krene lijevom obalom Male Reke, potoka što se probio kroz drugi klanac kako bi se tu kod mostova ulio u Veliku Reku. A ja ću onim trećim putem što je krenuo uz nju, širokim, kolskim, ravno u goru. Udolina se već posve suzila i sada sa Velikom Rekom vijuga među strminama Zelinske gore. Nestalo je pitomosti i kraj poprima sve više gorski ugođaj. Iako je tek prošla sredina dana, Sunce je ostalo nad Biškupcem, a ovdje će njegove zrake tek tu i tamo prodrijeti i obojiti pomalo požutjelo lišće gustiša što s obje strane prate put i gotovo spojivši nad njim, dodatnom nijansom zlatne boje. Hladan zrak navalio iz gore donoseći miris vlage, mokre zemlje, trulog lišća i granja, no ne neugodan, već nekako plemenit, jer miriše na paprat i vrganje. Nekad divlju gorsku vodu kroti niz brana podignutih za potrebe gradskog vodovoda. Pred branom voda se skupila u malo jezerce, pa se bučeći, jer vodostaj je visok, preljeva preko nje. Pohita preko kamenitog dna u nizu slapića i brzaka, a pred slijedećom se branom ponovo smiri. Mirisi gore i žubor potoka, igra vode i sjene što ju bacaju obrasle strmine nad vodom i poneki trag sunca što se probio u klanac bude sjećanja na jednu drugu gorsku vodu. Sjednem na kamen poviše jednog slapa. Nizvodno naselje živi svojim dnevnim ritmom, a ovdje neka umirujuća, gluha tišina spustila se s okolnih bregova u sjenoviti klanac. Malo sam prije prošao pored sigurno najljepšeg zdanja u Biškupcu. Stare obiteljske vapnare na desnoj obali do koje vodi šarmantni drveni mostić, koju je obnovio i priveo svrsi Vladimir Lerš. Kasnije nakon povratka pređem onaj šarmantni mostić i navratim do njega. U vapnari je danas sjedište tvrtke koju je Vlado utemeljio 1990. ARP, doo, obiteljska je tvrtka koja se bavi sanacijom novih i postojećih građevina ugroženih kapilarnom vlagom i sanacijom njihovih konstrukcija dotrajalih uslijed starosti ili neadekvatno primijenjenih materijala pri čemu se primjenjuju sustav zaštite od djelovanja vlage, Vladi izumi i patent. Listam impresivnu referentnu listu uvezenu u pozamašnu knjigu u kojoj je slikom i tekstom navedeno 167 projektiranih sanacija, 117 sustava Vlade, 81 sanacija, 47 obnova pročelja, sanacije nekoliko vodocrpilišta i arheoloških nalaza diljem Hrvatske. ARP obavlja radove i sanacije i u Sloveniji i Srbiji. Dvorci, kurije, crkve, gradske palače, pa i obiteljske kuće, ima ih preko tisuću s ponosom i ne bez razloga, kaže Vlado. Osim toga ARP proizvodi i boje za zaštitu drveta i održava seminare o sanaciji vlage i primjeni boja. A onda priča krene u druge vode, jer Vlado je osebujna osoba enciklopedijskog znanja i širokog spektra zanimanja iako ga prema vlastitom priznanju najviše zanima tehnika i umjetnost. Piše stručne knjige, slika, bavi se ilustracijama knjiga, fotografijom, aviomodelarstvom, radioamaterizmom, poviješću svoga kraja. Svuda po kući sagrađenoj na mjestu stare hiže Lerševih, odmaknute od ruba prometne Zelingradske i u uredima ARP-a, u kuriji Lerš preko puta, kako Vlado zove obnovljenu vapnaru, vise njegovi crteži i slike. Od onih najranijih nastalih još u Vladinom djetinjstvu do ovih današnjih. Različite tehnike, stilovi i motivi ukazuju na njegov nemirni istraživački duh i impresivno stvaralaštvo. No ja najviše volim slušati njegove priče i razmišljanja o povijesti i sadašnjosti Zelinskog kraja ispričane s mnogo ljubavi. Bezbroj podataka i informacija u stanju je iznositi slušatelju i čitav dan, bez ikakvih podsjetnika, a da pritom ne bude ni na trenutak nezanimljiv. Danas pozorno slušam o povijesti Biškupca. Iznenadio me je podatak kako je i Biškupec u prošlosti imao svoj bazen. Bio je uzvodno od kurije Lerš. Nije ni čudo, jer su u Biškupec na španciranje dolazili zelinčani. Šetnja uz vodu i svježi gorski zrak mamio je mnoge, još od doba kada su u onoj biskupskoj kuriji boravili biskupi i visoko svećenstvo s Kaptola Nekada su u Biškupcu postojale 43 seljačke zadruge, a bilo je i četiri i pol tisuće komada rogate stoke, onih 25 vodenica, vinogradi. Teme za biškupečke fašničke povorke i kurenje fašnika na kraju, koje su osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća na mene gradsko dijete ostavile nezaboravan utisak i o kojima se i danas priča, rođene su iz huncutarija i spelancija u zimskim mjesecima za vrijeme ružđenja kuruze i čehanja perja, negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća. U jednom dahu priča mi Vlado, prelazeći neprimjetno s teme na temu stvarajući fabule kao kakav romanopisac.       

     Malo više uzvodno, tamo gdje je nekada bio bazen, na maloj uzvisini i podalje od vode bila je ne tako davno gostionica-legendarni Kocman za koju su znali puno puno dalje od Zeline i Prigorja. Okupljalište poslovnjaka pod tjednom i domaćih obitelji na nedjeljnom ručku, lovaca i onih koji su vrijeme kratili igrajući šnaps ili belu. Kocmana više nema no kažu mi da taj posebni štimung okupljanja usprkos tevea, pisia, pametnih mobitela i tableta, oko čašice u Biškupcu živi i danas, ali na njegovom suprotnom kraju. Navratio sam jedno jutro na pijaču kod Ključara kako bi se i sam uvjerio u to. Iako na izlogu stoji ispisano da ulazim u Caffe bar, atmosfera nimalo ne liči onoj u nekom od zelinskih kafića. Ne mogu dokučiti zašto, ali je nesumnjivo drugačija. Domaća, prisnija? U maloj i savim običnoj prostoriji i na terasi pod strehom svi su stolovi zauzeti. Zauzet je i sav prostor parkirališta. Žamor. Poznata i nepoznata lica kao da pričaju u glas. „Kod Ključara“ nije samo oznaka za mjesto gdje se može sjesti radi kave, nekaj kratkog, gemišta ili piva već i mjesta za kupovinu u dobro opskrbljenom dućanu u kojem možeš kupovati i u vrijeme kada su sve trgovine u Zelini zatvorene. Iako se radi o samoposluživanju u njemu kao da vlada duh starih zaboravljenih štacuna. Stari su poumirali pa sada Kruno, nekada izvrstan golman Hokej kluba Zelina, koji je prerano objesio tenisice o klin, vodi posao. Krunu i ostale dečke z Biškupca koji su s njim igrali hokej; Koleta, Buzija, Fikija iz generacije koju je odgojio Čombe i sam „napola biškupčanec“, jer živi u biškupečkoj ulici i one mlađe, u kojoj su igrali Miha, Zeko i Ozren, a koju je trenirao Mika također biškupčanec upoznao sam kao desetogodišnje klince. Vodili smo ih u Beč, početkom devedesetih, na Wiena Hallen Cupu kojim su naši dečki i cure žarili i palili nekoliko godina za redom u dvoranskom hokeju.

Po meni, dotepencu i pod dojmom Debeljakovog zapisa, upravo sam prošao cijelim  Biškupcem, izuzev Male strane, dijela što se protegnuo lijevo od ulaza u onu njegovu gorsku udolinu i onih dvadesetak vikendica med trsjem, na bregu iznad njega, a onda sam od Vlade saznao da se naselje Biškupecu nekad prostiralo na daleko većem području i da su mu tada pripadala i okolna sela; Topličica Gornja, Čekci, Kladeščica, Gornje Psarjevo i Blažev dol pa čak i groblje u Zelini.

       Iako je do ruševina Zelingrada i nekadašnjeg sela poviše njega moguće je doći iz nekoliko pravaca; markiranim planinarskim putima ili kakvom skrivenom stazom kuda hode domaći berući gljive i kestene, delicije kojima šume Zelinske gore obiluju ili pak šlajsaju bukovo i grabovo drevo koje će za hladnih zimskih večeri razigrano plamsati u šparetima, kaminima ili u krušnim pećima u kojima se za prigoda, još peče zmesni kruh i loparki, meni je osobno najdraži ovaj put kroz klanac.  

Već spominjani učitelj Debeljak piše: „I eto te za sat lagana hoda kod „Žlebice“-izvora iz pećine, koji imade ime po dugom žlijebu, kojim voda teče u potok. Tu staneš, da se odmoriš-ohladiš, pa onda napiješ dobre i hladne gorske vode-hladne, da te sve srce zebe.“ I ja zastanem da je se napijem. Mimoiđem se sa čovjekom što utovaruje u auto kanistre s vodom. Kao i mnogi drugi nosi ju doma za piće. Negdje sam putem do Žlebice prošao markaciju, ako još postoji, za Vilinsku jamu. Plitku okomitu spilju, visoko povrh puta u kojoj su prema predaji živjele vile što su se kupale u Velikoj Reci. Pred puno godina, tek što smo se doselili u Sveti Ivan, moj me je susjed Damir odveo do nje. Pokušavam sada odrediti mjesto gdje bi trebao skrenut s puta i uspeti se strminom no gustiš uz put i šuma što se uspinje od njega sva mi je ista pa odustajem od traženja. Za utjehu se sjetim kako je sam ulaz u spilju nezamjetljiv, pa ga je i Damir tada dugo tražio. Do Žlebice sam hodao po ravnom. A onda se put stade uspinjati. Prvo blago, a onda sve strmije i strmije. Začas me evo pod Zelinskom glavom, stijeni ispod koje izvire Zelina s jedne strane i brega što nosi terdi Zelingrad, s druge. Velika Reka huči duboko podamnom izvirujući iz spilje. Kraških pojava; špilja i ponora, imade svuda po Medvednici no najviše ih je na njezinom zapadnom dijelu. Ova naša zadnja je od njih četrdesetijedne. Prema predaji biškupčanci su u nju pustili patku, a ona je isplivala   na drugu stranu gore, u Mariji Bistrici. Učitelj Debeljak pucao je pak u nju iz puške, ne bi li kako utvrdio koliko je duboka. A susjed Damir tada još dječak, kao dijete bio je živ kao da je vragu s torbe opao, pokušao je zaroniti u nju, ali mu glava srećom nije prošla. Danas se zna da je spilja duboka 50 metara. Put zaokrene prvo desno, a onda lijevo i dovede me u zaleđe Zelingrada. Zelingrad se prvi puta spominje 1295 . kada je bio u vlasništvu Petra Ludbreškog. U XV. stoljeću vlasnik mu je Ladislav Bičkele, a od njega ga 1535. kupuje ga obitelj Kerečenji. Po svemu sudeći grad je stradao u požaru i od 1642. se spominje samo kao ruševina. Marom zelinskih entuzijasta i zaposlenika Muzeja Sveti Ivan Zelina, uz pomoć Grada, županije i nadležnih državnih institucija na Zelingradu se od 2001. sustavno provode arheološka istraživanja i konzervatorski radovi. Danas su zahvaljujući njima ostaci Zelingrada, može se reći, otrgnuti od zaborava, što je rijedak i hvale vrijedan primjer među starim srednjevjekovnim utvrdama Prigorja, Zagorja pa i Hrvatske.   

Nakon manje od sata laganog uspomena putem što djelom vodi nad dubokim i strmim padinama izbijem iz šume na prostranu osunčanu livadu sa svih strana okruženu šumom. Još jedan kratki uspon i evo me na Kladeščici. Ime Kladeščica nosi i 460 metara visoko brdo i napušteno selo na njemu. U knjižici Po Zelinskoj gori u njezinom drugom izdanju iz 1997. godine piše: „Današnji posjetilac u Kladeščici će naići samo na ostatke nekadašnjih siromašnih seoskih kuća i gospodarskih zgrada, polusrušenih i zaboravljenih i tek poneku održavanu u koju navraćaju njeni vlasnici kad obrađuju rijetke oranice.“ Da, tako je bilo prije sedamnaest godina. Danas su sve kuće u Kladeščici obnovljene i sagrađene nove. Nekadašnje selo postalo je vikend naselje zelinčana, izletište za vrijeme Kestenijade i odredište planinara. Na Kladeščicu je dovedena i struja. Umro je i Štef Bukvić, posljednji stanovnik nekadašnjeg sela, postepeno napuštanog sredinom prošlog stoljeća. Otišli su Skočaki, Prugovečki, Bigori, Hanžeki, Petrici, Ozimeci, Gregurići, Lenarti. Jedni u Sveti Ivan, Biškupec…, drugi u Zagorje, a neki trbuhom za kruhom i dalje. Napustili su mukotrpan gorštački život. No ostale su livade prostrane planinske, okružene šumom što se od vrha Kladeščice spuštaju na Prigorsku i Zagorsku stranu i pogled. Na Zagorje podamnom, Ivanščicu preko puta , Zasavske gore i Alpe kada je vrijeme jasno, slijeva.

U Zelinu se vraćam šumskim putem što je pod Kladeščicom krenu lijevo kroz šumu. Izbit ću ispod Pažičevog vinograda i kleti koji su takaj negda bili v Biškupcu, u Čegce i za čas sam prek međe, doma. U Zelini.   

na vrh članka