prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Alan Kanski - zelinski glazbeni virtuoz i voditelj orkestra LADO

Alan Kanski - zelinski glazbeni virtuoz i voditelj orkestra LADO

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 3, rujan 2014.]

Otkud ljubav prema sviranju?
Mislim da se to rađa u čovjeku, to su neke predispozicije koje se dobiju genetski. Iako u mojoj obitelji nisu baš svi bili glazbenici – tata je svirao harmoniku i pradjed Hrupec iz Šulinca je bio glazbenik. Imali su krasni, mali, izvorni bend za ono vrijeme, s par tambura. Mislim da je to čak zabilježeno, kad su Žganec i Janković hodali po ovom kraju 1947. godine. U osnovnoj školi upisan sam u tamburašku sekciju profesora Besaka koji mi je ujedno predavao glazbenu kulturu, a kasnije mi je predavala Ankica Kozjak. U sedmom razredu priključio sam se Hrvatskom pjevačkom društvu „Zelina“, u kojem smo imali orkestar koji je vodio Josip Pustički iz Belovar Moravča. Uključio sam se i u rad tamburaške sekcije koja je pratila folklor. Ivica Kamenarić je i onda bio voditelj. Tijekom ratnih godina nije bilo folklora, posljednji nastup je bio 1992. godine u Varaždinskim Toplicama za ranjene branitelje. Poslije toga se zapravo folklor raspao jer su neki dečki otišli u vojsku i u rat pa smo ostali samo mi tamburaši, i društvo se zapravo očuvalo kroz tu tamburašku sekciju. U toj su ekipi bili Pokas, Tokić, Štefanec, Ciki, Bebac, Kamenarić, Zdenko Dananić, Dragec Košćec Gec. Svirali smo pod nazivom Zelinski tamburaši, a poslije smo se preimenovali u tamburaški sastav Plementaši. To je trajalo tijekom 1995. i 1996. godine, nakon čega sam počeo svirati s drugom ekipom gdje su bila dvojica iz Vrbovca i jedan čak iz Našica. Nakon toga sam 2000. godine počeo svirati u Ladu.

Koji si instrument prvo svirao?
Bisernicu G štim u školi. Onda sam prešao na bas, to jest tamburašku berdu i to je bilo zanimljivo. U to je vrijeme naš pokojni Zoran Remenar Črnko bio u školi pa smo skupa svirali. Poslije sam svirao tamburaško čelo koje mi je dugo vremena bilo glavni instrument.

Koliko instrumenata danas sviraš?
Nisam brojao. Ali pošto sviram u Ladu, moram svirati sve i svašta. Vjerojatno su mi svi tamburaški instrumenti prošli kroz ruke, a cimbal mi je danas jedan od glavnih instrumenata. Njega sam počeo učiti svirati 1996. godine i to relativno kasno, tek s dvadeset godina. Za njega su me zapravo zainteresirale snimke Zvonka Bogdana i Janike Balaža. Tu je bio i Lakatoš sa svojim izrazitim zvukom cimbala i Veseli Vojvođani koji su imali jednog Rumunja u sastavu koji je majstor svirač. Njega smo imali prilike vidjeti u Lisinskom na koncertu Zvonka Bogdana „Panonija i ja”. Dakle, sve me to zaintrigiralo još u doba kazeta. Onda sam došao u HPD i tu smo napravili ekipu u kojoj je bio i Črnko koji je znao svirati cimbal. Jedan je donio od svog dede Ivana Sušca koji ih je nekoliko izradio i tako sam imao prvi susret s cimbalom, dok me s tehnikom, držanjem i ljestvicom upoznao Zoran. Poslije sam prešao na mađarski štim, veliki, koncertni. S tim sam polako to usavršavao. Sjećam se da su tijekom ljeta dečki odlazili na kupanje, na bazene, a ja sam se doma zatvorio u sobu i vježbao sviranje. Bio je to pomalo trnovit put jer me nitko stručan nije imao podučiti, nego sam sve morao sam. A i danas se učim i učit ću kroz cijeli život.

Cimbal ti je najdraži instrument?
Zapravo da. Uz tamburaško čelo, u Ladu danas najčešće sviram i cimbal. On mi je nekako najviše pri srcu.

Kako je zapravo započela priča s LADOM?
Svirao sam u jednom bendu koji se zvao „Kućni ljubimci” od 1997. do 2000. godine. Svirali smo po restoranima u Zagrebu i jednom nas je prilikom čuo tadašnji voditelj orkestra Goran Kačurov, čega ja nisam ni bio svjestan dok mi 2000. godine nije došao njegov poziv da dođem kao vanjski suradnik u Lado. Dotad je na toj poziciji bio Dubravko Češnjak i ja sam prihvatio poziv te smo tako počeli surađivati na projektu „U društvu svirača“ koji i danas postoji. Sve više sam s njima svirao i na jesen su mi ponudili ugovor za posao.

Počeo si dakle kao vanjski suradnik Lada, a danas si voditelj orkestra. Kako je došlo do tog napredovanja?
Jednostavno se afirmiraš. Na početku nas je u orkestru bilo petnaest, danas nas je četrnaest. Bivši voditelj je prešao u orkestar HRT-a i tada su meni ponudili njegovo mjesto. Prihvatio sam i eto, od 2008. sam voditelj orkestra.

To je prilično velika odgovornost?
Da. Mi smo profesionalni ansambl i moram koordinirati rad trinaestero ljudi, pripremiti orkestar i materijale za koncertne nastupe.

Kako izgleda tvoj radni dan u Ladu?
Radimo od 9 do 14 sati, a ostala tri sata računaju nam se kao individualan rad. Ovisi zapravo o zadacima koji nas čekaju – ako pripremamo nove koncerte i nastupe, radni je dan ispunjen. Efektivnog rada imam otprilike dva i pol sata, osim ako nije velika gužva, a to je zapravo i granica koncentracije jer se prilično psihički potrošimo u tom radu, s obzirom na to da moramo biti stalno koncentrirani. Ne slušam samog sebe već i ostale, kako orkestar diše i funkcionira. To je odraz dobrog orkestara. Osim toga, u vremenu od 9 do 14 sati štimamo instrumente, a za jedan veliki instrument treba oko sat vremena. Moj cimbal ima 147 žica, što znači da ga toliko puta moram poštimati.

Na koliko si turneja bio dosad i koja te se zemlja najviše dojmila?
Nisam baš točno brojao, ali najviše me se dojmio Japan. Tamo smo boravili 2006. godine i to četrdeset dana. Bili smo u 23 grada i dali smo 27 koncerata. Fantastično su nas primili, spavali smo u vrhunskim hotelima, a njihove su koncertne dvorane vrhunski tehnički opremljene i bile su pune jer imaju svoje pretplatnike. Gledalo nas je od dvije do tri i pol tisuće ljudi na koncertu, a ukupno nas je na toj turneji vidjelo pedeset do šezdeset tisuća ljudi. To je sigurno pokrenulo i val dolazaka japanskih turista u Hrvatsku jer smo mi uz koncerte promovirali našu zemlju. Iza sebe smo na pozornici imali velike panoe s projekcijama i profesionalnim fotografijama. Japanci su inače izuzetno ljubazan narod, odnose se prema ljudima s velikim poštovanjem. Puno toga smo vidjeli, prošli smo sve otoke i sve veće gradove pa smo zapravo vidjeli gotovo čitav Japan i to mi je jedna od najljepših turneja. Bili smo i u Americi i Rusiji, u srpnju smo bili u Hong Kongu, također lijepom gradu u kojem smo nastupali u prekrasnim dvoranama i imali prilika puno toga vidjeti. Išlo se u Australiju 2005. godine, ali ja nisam išao jer mi se u to vrijeme rodila kći. Dakle, u ovih sam četrnaest godina stvarno svašta vidio.

Tvoj je rad prepoznala i nagradila struka. Dobitnik si nekoliko diskografskih nagrada - Porina?
Prvi Porin osvojio sam za album snimljen s tetom Lizom i Ladom. Od prvog dana boravili smo kod nje doma u Donjoj Dubravi i to mi je bilo prekrasno iskustvo. Ona je jako draga osoba puna pozitivne energije, dosta principijelna i vrlo simpatična. Od upoznavanja u njenoj kuhinjici u kojoj smo snimali do nastajanja albuma bio je malo duži put koji je trajao nekoliko godina, ali vrlo smo ga uspješno prošli i zato smo u nekoliko kategorija dobili Porina. Drugi Porin osvojili smo ove godine za najbolje izvođenu folklornu pjesmu. Riječ je o rumunjskoj melodiji na albumu Lada „Pjesme naroda Europe” – ja sam je obradio, orkestar je to famozno odsvirao i struka nas je nagradila.

Koliko si dugo predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva “Zelina”?
Točno deset godina.

Kako to funkcionira?
Čisto autokratski i samo disciplina (smijeh)! Šalu na stranu, bez obzira na amaterizam, sve se uglavnom odradi s većim uspjehom od drugih koji baš imaju taj strog način rada koji možda i odbija članove. Svi se poštujemo, vladaju prijateljski odnosi i uspijevamo zajedno izgraditi puno lijepih trenutaka. Mnogo mi pomažu voditelj folklorne sekcije Ivica Kamenarić, voditeljice dječjeg folklora Ivana Gorički i Ana Poldrugač, voditeljica dječje tamburaške sekcije Antonija Lisičak, voditeljica glumačke sekcije Štefica Fanjek i svi ostali vanjski suradnici.

Kako uspijevaš uskladiti posao u Ladu i posao u Hrvatskom pjevačkom društvu?
Može se. Posao u Ladu mi pruža dosta slobodnog vremena. U ovom mjesecu imamo baš dosta posla – putujemo na Vinkovačke jeseni, Črnkova popevka je 28. rujna, a bili smo i na manifestaciji „Kaj su jeli naši stari” u Vrbovcu. Naš folklor u Zelini uglavnom je izvorni i to je veliko blago koje čuvamo. Na koncu, mi smo organizatori smotre folklora Zagrebačke županije od 1998. godine. Iz godine u godinu tražimo nove izvore, a Zelina je njima jako bogata i to zahvaljujući ljudima koji su bili u stanju tako nešto sačuvati. Kad bih nabrajao kronološkim redom, prvo bih spomenuo Vinka Žganeca, našeg poznatog etnologa koji je bio vrhunski znanstvenik na tom polju i da nije bilo njega puno toga ne bi bilo sačuvano. Zatim profesora Slavka Jankovića koji je posthumno ovjekovječen knjigom „Pučke popevke Zeline i okolice”. Na temelju toga nastojimo u suradnji  s Institutom za etnologiju i folkloristiku i Muzejom Sveti Ivan Zelina napraviti reizdanje, ali dopunjeno s dodatnim Jankovićevim pjesmama s ovog područja. Oni su bili ovdje u veljači 1947. godine, dakle dosta davno, i sreća je što su stari ljudi u to vrijeme pamtili dosta plesova i pjesama iz 19. stoljeća. Možemo biti zahvalni i profesoru Ivici Valentakoviću koji je snimao seljačke sloge i stare mužikaše, odnosno pilare kako ih zovu u ovom kraju, zbog dojma da se violina pili. To su bili mahom guslači i cimbalaši i bili su jako zastupljeni.

Pilari su i danas aktivni?
Da, da. U sklopu HPD-a smo ih oživjeli oko 2000. godine pred proslavu stote godišnjice. Upravo zahvaljujući tim snimkama i zapisima možemo reproducirati te stare stvari, koje bi bez njih bile sigurno zaboravljene.

Najavio si Črnkovu popevku, koja je postala tradicionalna?
Da. Pokrenuta je nakon smrti našeg dragog člana Zorana Remenara Črnka. Organizirali smo je na prvu godišnjicu i održava se svake godine. Mislim da će i dalje živjeti kao duga tradicija, prvenstveno njemu u čast, a onda i svima drugima koji su prošli kroz HPD, koji su nesretno preminuli kao naš dragi Siniša Svornik, dakle svima na čast.

Kakav je općenito interes među mladima za folklore u Svetom Ivanu Zelini?
S obzirom na trend i popularnost folklora, mogu reći da je jako dobar. Pošto imamo dječji folklor koji vode Ivana Gorički i Ana Poldrugač, kod nas uvijek ima djece. U dvjema grupama trenutno je četrdesetak djece, a na početku ih je bilo čak stotinjak. Kao u svakom društvu i svakom gradu, pomalo se filtriraju, ali ostaju. Iz prve generacije imamo sedam-osam cura koje su sada u stalnoj postavi. Postigli smo cilj pomlađivanja društva i mislim da imamo budućnost. Danas je djeci puno toga dostupno i različite im stvari zaokupljaju maštu i vrijeme pa ima dosta toga što im je atraktivnije od ulaska u folklor. Lani smo započeli krenuli s pomlatkom tamburaškog orkestra koji vodi Antonija Lisičak i u njega je trenutno uključeno šesnaestero djece.

I tvoja je obitelj aktivna u folkloru?
Moja supruga Marija već je niz godina u folkloru, od sredine devedesetih godina. Djeca su isto plesala u pomlatku, ali sad ih trenutno zanimaju neke druge stvari. Mora se to kod njih sve iskristalizirati s vremenom.

Već si nekoliko godina član Češke besede Zagrebačke županije?
Istina je, imam češko porijeklo, moj djed Ljudevit bio je rođeni Čeh. Prema obiteljskim pričama naši su se preci doselili u Hrvatsku za vrijeme Marije Terezije i to na područje današnjeg Daruvara. S vremenom je y u prezimenu Kansky promijenjen u današnju verziju sa slovom i. Česi iz Dubrave pokraj Vrbivca osnovali su 2009. godine Češku besedu Zagrebačke županije i ja sam njen član od samog osnivanja. U sklopu besede djeluje muški pjevački zbor pa sam i tamo glazbeno angažiran.

Kakvi su tvoji planovi u karijeri?
Nemam prevelike ambicije, samo bih htio da se održi priča s Ladom, da i dalje probamo napraviti dobre aranžmane i oživjeti repertoar s atraktivnim stvarima koje ću probati napisati. Htio bih potaknuti i druge članove orkestra da se time bave, a planiram surađivati i s drugim autorima te biti otvoren prema svemu dobrom. Što se tiče solo karijere, tu nemam nekakve ambicije osim prezentiranja cimbala na najbolji mogući način. Sviram u kvartetu Transpanonia orkestar i to na otvorenjima muzejskih izložbi u galerijama i slično. Nismo jako komercijalizirani. A priča s HPD-om se također nastavlja. Obnovili smo prostorije u Pučkom otvorenom učilištu, a I novi projekti su pred nama – edukacija mladih, očuvanje izvornog blaga, davanje koncerata i nastupi na manifestacijama. 

na vrh članka