prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Ivo Kralj o Zelinskoj gori

Ivo Kralj o Zelinskoj gori

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 4, listopad 2014.]

„Naša gora“, kako je lovci rado nazivaju, sjeveroistočni je ogranak relativno kompaktne i prirodno zaokružene cjeline Medvednice koja se proteže od Podsuseda do Bisaga. Gora je inače u lovnom smislu pravi lovački raj, gdje obitava povelik broj vrsta lovačke divljači i grabežljivaca.

Na sunčanim padinama koje se obrađuju smjenjuju se oranice, livade, vinogradi i voćnjaci s malim pojasevima šume i grmlja gdje svoje stanište nalaze fazan i zec – naša nekad najbrojnija divljač. Na tim padinama, ali i na cijelom prostoru Gore, zbog obilja sočne trave i vode u potocima obitava i srneća divljač kao predstavnik faune ovog prostora. Plaha srna, prelijepo lane i ponosni srnjak sa svojim rogovljem pravi su ukras i užitak za oko i dušu lovcu, planinaru i svakom ljubitelju prirode.

Divlja svinja, tretirana ovdje kao velik napasnik jer voli na svom jelovniku krumpir, ječam i kukuruz pa iza sebe ostavlja pravu pustoš, također je dosta brojan stanovnik ovih šuma. A krmača s „pisanim“ malim praščićima pravi je praznik za oko dobronamjerniku te najljepši cilj objektiva kamere sretnika koji doživi takav susret u prirodi. Robusni pak vepar sa čvrstim, izbrušenim kljovama san je svakog lovca i nalazi se na počasnom mjestu među lovačkim trofejima.

Zaluta ponekad ovdje i jelen – taj kralj naše lovne divljači, po čijoj je vrijednosti trofeja Hrvatska poznata u svijetu. Završava, nažalost u pravilu, kao trofej u nečijoj lovačkoj zbirci. Nekad je ovdje trajno obitavao, o čemu svjedoči i ime lokaliteta Jelenščice. Obitavao je vjerojatno nekad i sam car divljači našeg podneblja – mrki medvjed po kojem nosi ime cijela Medvednica, ali svjedoči o tome i lokalitet Medvejnak na našoj Gori.

Prije desetak godina vidjeli smo na našim lovačkim šetnjama i prelijepu šumsku koku – lještarku. Ali nekontrolirana strast nadvladala je ljepotu, završavala je ona u pravilu kao plijen o boku lovca pa je gotovo u potpunosti nestala s ovih prostora. U godinama bukvice i žira brojne su kolonije zanimljivog šumskog glodavca puha. Zbog slatkog mesa puhovog i ljekovite masti provodile su se duge jesenje noći u Gori uz paščice – posebne naprave za lovljenje puhova.

Lisica je nezaobilazni stanovnik pjeskovitih obraslih padina, vododerina i gudura, gdje pod zemljom pravi svoje nastambe. Kuna i divlja mačka stalni su, ali malobrojni stanovnici Gore i okolnih šuma za koje bi, radi održavanja prirodne ravnoteže, trebalo imati više razumnijeg pristupa kod odstrela.

Mala lasica zna povremeno presjeći šumsku stazu ili put iznenađenom prolazniku, a panični cijuk miša odaje njeno prisustvo u grmlju i otpalom lišću. Zračnim prostorom iznad zelenih bregova gospodari još uvijek pokoji par jastrebova. Prekrasne su slike njihovih jedrenja i karakteristično dozivanje pijukanjem. Trajno su zaštićena ptičja vrsta i po međunarodnim konvencijama, što se nažalost vrlo slabo poštuje. A u tamnim noćima oko zidina Zelingrada sablasno odjekuje sovino hu-hu-hu. Ona tada kreće u noćni lov. No i njen je broj bitno smanjen.    

Citati su to iz, da parafraziram njihovog autora Iveka Kralja, pomalo sjetnog osvrta na lovstvo i dio faune Zelinske gore koji bi trebali podsjetiti na dio bogatstva ovog našeg bisera prirode tiskanog u knjizi „Po Zelinskoj gori“ 2005. godine. Izdavači: Matica Hrvatska – ogranak Sveti Ivan Zelina, Planinarsko društvo „Zelina“ i Turistička zajednica grada Svetog Ivana Zeline.

na vrh članka