prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Zelinčanin koji je svirao na uho Svetom ocu

Zelinčanin koji je svirao na uho Svetom ocu

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 8, ožujak 2015.]

Mogla bi ovo biti priča o vrsnom kuharu, pa tako i vrsnom poznavatelju namirnica, mirodija i začina. Moglo bi se na nju nadovezati poglavlje o proizvođaču suhomesnatih delicija (jamči nepce potpisanog autora), kao i ono o osobito talentiranom amaterskom vinaru. U svome profesionalnom životu, ipak, Dubravko Češnjak nije ništa od toga. On je profesionalni glazbenik. U nisci izuzetno darovitih interpretatora koje je ovaj kraj podario hrvatskome glazbenom izričaju, ponajprije narodnom, Češnjak je vjerojatno najtalentiraniji i najbolji.

Čovjek kojeg gledate na televiziji u tamburaškom orkestru HRT-a, uvijek prvog slijeva u prvom redu, i s vragolastim osmijehom dok lakoćom prebire po žicama svoje bisernice, prve od njih triju koliko ih je ukupno u sastavu, predodređen je da bi postao glazbenikom vjerojatno i prije no što se rodio. Njegov je pradjed po majčinoj strani bio multiinstrumentalist. Ima glazbenog talenta i po očevim precima. Glazba je od početka usađena u njegov DNK.

Tri je puta u svojoj mladosti ovaj rođeni Tomašefčan „birao“ zanimanje i tri je puta izabrao glazbu. Prvi put kad je, otprilike petogodišnjak, skupio prazne kutije od boja koje je pobacao njegov otac, inače autolakirer. Nije to bio njegov prvi susret s tonom, ali je zato ispala njegova prva tonalna interpretacija.

- Prvi instrument s kojim sam se susreo bila je frula, igračka sa štanda, koju je doma s nekakvog izleta donio stariji brat. Prvi pak ozbiljniji instrument koji sam upoznao bio je cimbal. Nabasao sam na njega u Polonju, kod Mate Nizeka. Pokazao mi je kako odsvirati Šjor Bepo moj i taj me instrument u potpunosti osvojio – sjeća se Dubravko.

Izobrazbu je nastavio u Kominu, odlazeći na satove glazbe kod tamošnjega legendarnog cimbalista Berulca. On ga je učio notama.

- Poduku sam plaćao cigaretama. Jedna kutija Drave plaćala je jedan sat.

Drugi put izabrao je glazbu na početku petog razreda osnovne škole, pri opredjeljivanju za slobodne aktivnosti. Recimo da ga sportska, tehnička ili literarna grupa nisu baš previše privlačile. Vrlo brzo preko Branka Besaka završio je kod Kreše Tukše u okviru tamburaškog orkestra zelinskog HPD-a. To je bilo vrelo iz kojeg su proistekli Neki novi klinci, bend mladih zelinskih tamburaša koji je jednom prilikom nastupio čak i na ondašnjoj Televiziji Zagreb, svirajući uz Lačni Franc i tada tek formiranu Crvenu jabuku. Dopisnik Večernjeg lista iz Zeline Stjepan Šagovac objavio je 1983. godine tekst o ansamblu sastavljenom od 12 dvanaestogodišnjaka, a mladom je Češnjaku nadjenuo titulu „novog Janike Balazsa“.

Bit će šteta ne nastavi li školovanje u glazbenoj školi. Već sada svira sve tambure, a na cimbulama – ta tko ih još uopće svira?!pravi je virtuoz. Mali je glazbeno čudo od djeteta“, rekao je tom prilikom Krešimir Tukša o svojem štićeniku.

Prije no što će se naći na raskrižju životnog puta i treći put izabrati glazbu, on opsesivno nastavlja svirati. Za poklon na krizmi dobiva gitaru, ubrzano uči akorde te se kao gitarist priključuje lokalnom sastavu koji svira na gažama, najčešće seoskim i vatrogasnim zabavama. „Čari“ gažiranja spoznaje tako s nepunih 13 godina.

U to je vrijeme u školskom orkestru svima ugađao instrumente, iskazujući zarana dar za koncertnog majstora, dužnost koju i danas obnaša pri HRT-ovu tamburaškom orkestru.

Trenutak odabira srednje škole napokon je stigao a da mladom Češnjaku na pameti nisu bile ni gimnazije ni realke, samo glazbeno obrazovanje.

- Tata je htel da idem za autolimara, pa da moremo skupa delati. U to vrijeme, a ja sam inače '70. godište, prevladavalo je uvjerenje da od muzike nema kruha. Odjenput se odnekud spuknul Šagovac i napal na tatu da nije normalan kaj me skreće s puta. Moglo bi se reći da je njegova intervencija bila ključna. U pratnji bivšega osnovnoškolskog učitelja glazbenog odgoja Karla Benka otišel sam u Zagreb i upisal osnovnu glazbenu školu. Karlo me osobno nagnal da upišem hornu objasnivši mi da je to vatreni instrument, te da su hornisti osobito cijenjeni u orkestrima svake vrste. U školi su mi napokon objasnili da bi ipak bilo razumno upisati i redovnu srednju školu, jer da glazbenička karijera nije baš izvjesna. Tak da sam upisal srednju tehničku strojarsku školu Nikola Tesla.

U školi mu je, ovoj redovnoj, krenulo dobro. Bio je među najboljim đacima. Pa ipak, nakon što je završio prva dva razreda, definitivno je prelomio da će se posvetiti samo glazbi. Osnovnu glazbenu, koju je upisao na početku srednje, završio je nakon dvije godine i potom upisao srednju glazbenu. Povratka više nije bilo.

Na jednoj probi dvojica su mu kolega slučajno srušili i oštetili hornu. Jedan od njih imao je oca koji je radio na televiziji i bio blizak u HRT-ovu tamburaškom orkestru. Tako je, uz preporuku, 1988. godine stigao na razgovor sa Sinišom Leopoldom. Maestro koji je tada već tri godine ravnao orkestrom dao mu je tamburu i zamolio ga da mu odsvira nešto. Dobio je poziv na sljedeću probu. Godinu dana kasnije postao je honorarni, tri godine kasnije stalni suradnik u orkestru, da bi 1993. postao koncertni majstor. Na akademiji je hornu diplomirao 1997., tada već kao višegodišnja desna Leopoldova ruka, u klasi znamenitoga prof. Prerada Detička.

- Kad danas gledam na svoj put, morem reći da sam imal sreću kaj sam otišel na školovanje. Da nisam, ostal bi talentirani selski mužikaš.

Kao takav Češnjak ipak ne bi naučio svirati nekih 25 instrumenata koliko ih svira danas. Na pitanje kako je to susresti se s nepoznatim instrumentom i učiti ga svirati od nule, odgovara anegdotom.

- Kad sam s orkestrom 2002. godine bio u Južnoj Americi, na ulici sam vidio čovjeka kako svira charango, žičani instrument donekle srodan tamburi. Par minuta kasnije kupio sam isti takav, i navečer ga već svirao na koncertu.

U međuvremenu se, kaže, nije dogodilo ništa specijalno. Samo ga je malo preštuderal.

- Stvar je u tehnici. Kad je jednom dobro svladate, niti jedan vam srodan instrument ne predstavlja nepoznanicu.

Teče Dubravkova 23. godina članstva u HRT-ovu orkestru. Za to je vrijeme nekoliko stotina puta nastupio kao instrumentalni solist, svirajući mandolinu, tamburu samicu, usnu harmoniku, trubu, bendžo, frulu i, naravno, hornu.

Nedavno je u Muscatu, glavnom gradu Omana, u kraljevskoj operi solistički nastupio na mandolini uz glasovitoga opernog bas-prvaka iz Rusije, Ildara Abdrazakova, koji je inzistirao da sjedne ispred orkestra, odmah do njega. Gostovao je tada među zagrebačkim filharmoničarima. U istom je svojstvu nastupao za HRT-ov simfonijski orkestar, operni i baletni orkestar HNK-a, ansambl Lado te za Cantus, elitni umjetnički ansambl koji izvodi djela moderne glazbe, a koji je predstavljao u Kulturnom centru Arnolda Schönberga u Beču, reprezentativnom mjestu visoke muzike. Tom je priliko solirao na mandoli.

Kao solist izvodio je operne, baletne i simfonijske dionice, poput Mozartova Don Giovannija, Prokofjevljevih Romea i Julije te Mahlerove 8. simfonije. Definitivnu razinu njegova sviračkog umijeća potvrđuje angažman na muzičkim bijenalima, dvogodišnjim festivalima koji njeguju posebno istančanu suvremenu glazbenu formu, teško prijemčivu prosječnome slušateljskom uhu.

Kaže da, unatoč svemu, opasnost od glazbenog predoziranja ne postoji.

- Može me zasititi duže vrijeme rada na određenom žanru. Inače nikad nisam osjetio odbojnost spram glazbe. Naravno da ponekad volim poslušati radio, pogotovo svakodnevno na povratku prema svome zelinskom domu iz Zagreba. Isto tako, ima dana kad najviše uživam u tišini. Ili u prirodi.

Osim što interpretira, Češnjak također komponira i aranžira. Lani je na festivalu u Pitomači primio nagradu stručnog žirija za najbolji aranžman u skladbi Spomenek na Gruntovčane, koju je i napisao. Aranžirao je u više navrata za ansambl Hrvatske ratne mornarice i Vojni puhaći orkestar, pišući partiture i za 30 instrumenata.

Glumio je i u nekoliko filmova, najčešće kao muzički dubler i savjetnik glumcima koji su imali glazbeničke uloge. Pojavljivao se u Holdingu Tomislava Radića, Trima muškarcima Melite Žganjer Snježane Tribuson, Kraljici noći Branka Schmidta te u nedavnome dječjem kino-hitu Silvija Petranovića, Šegrtu Hlapiću, u kojem je uz njega nastupio i sin mu Martin.

U filmu i TV-seriji Antuna Vrdoljaka Duga mračna noć u svim je sviračkim kadrovima dublirao Gorana Navojca, dok je sve instrumentalne dionice koje se provlače kroz film snimio u studiju.

Kad su gaže u pitanju, posljednje 23 godine Dubravko svira u deveteročlanom bendu Kužiš stari moj, s kojim je uveseljavao tisuće slušatelja, među kojima i mnoge poznate osobe iz javnog života. Kužiš stari moj nema autorski repertoar, ali mnogi ga drže kultnim zagrebačkim sastavom.

Kad biste ga pitali kojim se trenutkom u životu najviše ponosi, Dubravko bi vas odveo do svoje dnevno-radne sobe i pokazao vam zidnu fotografiju koju mu je na HRT stigla posebnim vatikanskim protokolom. Na njoj, stojeći mu slijeva u njegovoj dvorani za primanja, svira na uho papi Ivanu Pavlu ll.

- Bilo je to 2003. godine, kada smo nastupali u Rimu i u Vatikanu samom. Najprije je bilo dogovoreno da na audijenciju ide samo malobrojno izaslanstvo. Na kraju smo ipak otišli svi. Ne znam kako se to uopće dogodilo, ali jedini sam imao tamburu u rukama. Vjerojatno je nisam ostavio u hotelu pa je ostala kod mene. Nakon što nas je srdačno primio, papa je s nama zapjevao Rajska djevo, Kraljice Hrvata, uz moju instrumentalnu pratnju. Bilo je to neprocjenjivo i nezaboravno iskustvo. Idući dan papa je otišao u zadnji posjet Hrvatskoj.

na vrh članka