prigorjehr-regionalni-portal
Menu
Tiskano izdanje

Tiskano izdanje (4)

Poliklinika Oaza

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 26, veljača 2017.]

Poliklinika za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i fizikalnu terapiju "Oaza" je prva takva zdravstvena ustanova na ovome području. Početak rada obilježen je 30. prosinca 2016. svečanim otvaranjem prostora poliklinike, koji se nalazi na adresi Blaževdolska 37, prostor iznad Konzuma u Blaževdolu.

Poliklinika nudi vrhunski tim stručnjaka, metode fizikalne terapije, profesionalni i individualizirani pristup te najnovije uređaje kojima će u ovom spektru medicine uvelike  olakšati liječenje našim sugrađanima i svima  iz regije. Prostor poliklinike je doista impresivan i suvremen te zadovoljava sve potrebe u  liječenju i terapiji. Usluge koje nude su pregled i obrada doktora specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije, konzultacije i pregled liječnika srodnih specijalnosti i konzultacije psihologa.

Rehabilitacijski program uključuje: predoperativnu i postoperativnu rehabilitaciju, rehabilitaciju upalnih i degenerativnih bolesti i stanja mišićno koštanog sustava, rehabilitaciju neuroloških bolesti i stanja, rehabilitaciju nakon sportskih povreda, psihološku rehabilitaciju, edukaciju i prevenciju te još mnogo toga.

Terapijske metode i postupci koje poliklinika nudi su: grupna i individualna medicinska gimnastika, magnetoterapija, primjena blatnih i parafinskih obloga, terapija udarnim valom, terapija laserom, terapije strujom, krioterapija, terapija ultrazvukom, tens, elektrostimulacija, IC lampa, razne vrste masaže i ostalo.

Poliklinika trenutno radi privatno dok ne sklopi ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje te će tada primati i pacijente preko uputnica u spektru fizikalne terapije.

Iz poliklinike vas pozivaju da im se obratite s povjerenjem te učinkovito i pravovremeno otklonite svoje tegobe. Više informacija možete dobiti u Poliklinici ili telefonom na broj 01 787 56 31.

Više...

Alan Kanski - zelinski glazbeni virtuoz i voditelj orkestra LADO

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 3, rujan 2014.]

Otkud ljubav prema sviranju?
Mislim da se to rađa u čovjeku, to su neke predispozicije koje se dobiju genetski. Iako u mojoj obitelji nisu baš svi bili glazbenici – tata je svirao harmoniku i pradjed Hrupec iz Šulinca je bio glazbenik. Imali su krasni, mali, izvorni bend za ono vrijeme, s par tambura. Mislim da je to čak zabilježeno, kad su Žganec i Janković hodali po ovom kraju 1947. godine. U osnovnoj školi upisan sam u tamburašku sekciju profesora Besaka koji mi je ujedno predavao glazbenu kulturu, a kasnije mi je predavala Ankica Kozjak. U sedmom razredu priključio sam se Hrvatskom pjevačkom društvu „Zelina“, u kojem smo imali orkestar koji je vodio Josip Pustički iz Belovar Moravča. Uključio sam se i u rad tamburaške sekcije koja je pratila folklor. Ivica Kamenarić je i onda bio voditelj. Tijekom ratnih godina nije bilo folklora, posljednji nastup je bio 1992. godine u Varaždinskim Toplicama za ranjene branitelje. Poslije toga se zapravo folklor raspao jer su neki dečki otišli u vojsku i u rat pa smo ostali samo mi tamburaši, i društvo se zapravo očuvalo kroz tu tamburašku sekciju. U toj su ekipi bili Pokas, Tokić, Štefanec, Ciki, Bebac, Kamenarić, Zdenko Dananić, Dragec Košćec Gec. Svirali smo pod nazivom Zelinski tamburaši, a poslije smo se preimenovali u tamburaški sastav Plementaši. To je trajalo tijekom 1995. i 1996. godine, nakon čega sam počeo svirati s drugom ekipom gdje su bila dvojica iz Vrbovca i jedan čak iz Našica. Nakon toga sam 2000. godine počeo svirati u Ladu.

Koji si instrument prvo svirao?
Bisernicu G štim u školi. Onda sam prešao na bas, to jest tamburašku berdu i to je bilo zanimljivo. U to je vrijeme naš pokojni Zoran Remenar Črnko bio u školi pa smo skupa svirali. Poslije sam svirao tamburaško čelo koje mi je dugo vremena bilo glavni instrument.

Koliko instrumenata danas sviraš?
Nisam brojao. Ali pošto sviram u Ladu, moram svirati sve i svašta. Vjerojatno su mi svi tamburaški instrumenti prošli kroz ruke, a cimbal mi je danas jedan od glavnih instrumenata. Njega sam počeo učiti svirati 1996. godine i to relativno kasno, tek s dvadeset godina. Za njega su me zapravo zainteresirale snimke Zvonka Bogdana i Janike Balaža. Tu je bio i Lakatoš sa svojim izrazitim zvukom cimbala i Veseli Vojvođani koji su imali jednog Rumunja u sastavu koji je majstor svirač. Njega smo imali prilike vidjeti u Lisinskom na koncertu Zvonka Bogdana „Panonija i ja”. Dakle, sve me to zaintrigiralo još u doba kazeta. Onda sam došao u HPD i tu smo napravili ekipu u kojoj je bio i Črnko koji je znao svirati cimbal. Jedan je donio od svog dede Ivana Sušca koji ih je nekoliko izradio i tako sam imao prvi susret s cimbalom, dok me s tehnikom, držanjem i ljestvicom upoznao Zoran. Poslije sam prešao na mađarski štim, veliki, koncertni. S tim sam polako to usavršavao. Sjećam se da su tijekom ljeta dečki odlazili na kupanje, na bazene, a ja sam se doma zatvorio u sobu i vježbao sviranje. Bio je to pomalo trnovit put jer me nitko stručan nije imao podučiti, nego sam sve morao sam. A i danas se učim i učit ću kroz cijeli život.

Cimbal ti je najdraži instrument?
Zapravo da. Uz tamburaško čelo, u Ladu danas najčešće sviram i cimbal. On mi je nekako najviše pri srcu.

Kako je zapravo započela priča s LADOM?
Svirao sam u jednom bendu koji se zvao „Kućni ljubimci” od 1997. do 2000. godine. Svirali smo po restoranima u Zagrebu i jednom nas je prilikom čuo tadašnji voditelj orkestra Goran Kačurov, čega ja nisam ni bio svjestan dok mi 2000. godine nije došao njegov poziv da dođem kao vanjski suradnik u Lado. Dotad je na toj poziciji bio Dubravko Češnjak i ja sam prihvatio poziv te smo tako počeli surađivati na projektu „U društvu svirača“ koji i danas postoji. Sve više sam s njima svirao i na jesen su mi ponudili ugovor za posao.

Počeo si dakle kao vanjski suradnik Lada, a danas si voditelj orkestra. Kako je došlo do tog napredovanja?
Jednostavno se afirmiraš. Na početku nas je u orkestru bilo petnaest, danas nas je četrnaest. Bivši voditelj je prešao u orkestar HRT-a i tada su meni ponudili njegovo mjesto. Prihvatio sam i eto, od 2008. sam voditelj orkestra.

To je prilično velika odgovornost?
Da. Mi smo profesionalni ansambl i moram koordinirati rad trinaestero ljudi, pripremiti orkestar i materijale za koncertne nastupe.

Kako izgleda tvoj radni dan u Ladu?
Radimo od 9 do 14 sati, a ostala tri sata računaju nam se kao individualan rad. Ovisi zapravo o zadacima koji nas čekaju – ako pripremamo nove koncerte i nastupe, radni je dan ispunjen. Efektivnog rada imam otprilike dva i pol sata, osim ako nije velika gužva, a to je zapravo i granica koncentracije jer se prilično psihički potrošimo u tom radu, s obzirom na to da moramo biti stalno koncentrirani. Ne slušam samog sebe već i ostale, kako orkestar diše i funkcionira. To je odraz dobrog orkestara. Osim toga, u vremenu od 9 do 14 sati štimamo instrumente, a za jedan veliki instrument treba oko sat vremena. Moj cimbal ima 147 žica, što znači da ga toliko puta moram poštimati.

Na koliko si turneja bio dosad i koja te se zemlja najviše dojmila?
Nisam baš točno brojao, ali najviše me se dojmio Japan. Tamo smo boravili 2006. godine i to četrdeset dana. Bili smo u 23 grada i dali smo 27 koncerata. Fantastično su nas primili, spavali smo u vrhunskim hotelima, a njihove su koncertne dvorane vrhunski tehnički opremljene i bile su pune jer imaju svoje pretplatnike. Gledalo nas je od dvije do tri i pol tisuće ljudi na koncertu, a ukupno nas je na toj turneji vidjelo pedeset do šezdeset tisuća ljudi. To je sigurno pokrenulo i val dolazaka japanskih turista u Hrvatsku jer smo mi uz koncerte promovirali našu zemlju. Iza sebe smo na pozornici imali velike panoe s projekcijama i profesionalnim fotografijama. Japanci su inače izuzetno ljubazan narod, odnose se prema ljudima s velikim poštovanjem. Puno toga smo vidjeli, prošli smo sve otoke i sve veće gradove pa smo zapravo vidjeli gotovo čitav Japan i to mi je jedna od najljepših turneja. Bili smo i u Americi i Rusiji, u srpnju smo bili u Hong Kongu, također lijepom gradu u kojem smo nastupali u prekrasnim dvoranama i imali prilika puno toga vidjeti. Išlo se u Australiju 2005. godine, ali ja nisam išao jer mi se u to vrijeme rodila kći. Dakle, u ovih sam četrnaest godina stvarno svašta vidio.

Tvoj je rad prepoznala i nagradila struka. Dobitnik si nekoliko diskografskih nagrada - Porina?
Prvi Porin osvojio sam za album snimljen s tetom Lizom i Ladom. Od prvog dana boravili smo kod nje doma u Donjoj Dubravi i to mi je bilo prekrasno iskustvo. Ona je jako draga osoba puna pozitivne energije, dosta principijelna i vrlo simpatična. Od upoznavanja u njenoj kuhinjici u kojoj smo snimali do nastajanja albuma bio je malo duži put koji je trajao nekoliko godina, ali vrlo smo ga uspješno prošli i zato smo u nekoliko kategorija dobili Porina. Drugi Porin osvojili smo ove godine za najbolje izvođenu folklornu pjesmu. Riječ je o rumunjskoj melodiji na albumu Lada „Pjesme naroda Europe” – ja sam je obradio, orkestar je to famozno odsvirao i struka nas je nagradila.

Koliko si dugo predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva “Zelina”?
Točno deset godina.

Kako to funkcionira?
Čisto autokratski i samo disciplina (smijeh)! Šalu na stranu, bez obzira na amaterizam, sve se uglavnom odradi s većim uspjehom od drugih koji baš imaju taj strog način rada koji možda i odbija članove. Svi se poštujemo, vladaju prijateljski odnosi i uspijevamo zajedno izgraditi puno lijepih trenutaka. Mnogo mi pomažu voditelj folklorne sekcije Ivica Kamenarić, voditeljice dječjeg folklora Ivana Gorički i Ana Poldrugač, voditeljica dječje tamburaške sekcije Antonija Lisičak, voditeljica glumačke sekcije Štefica Fanjek i svi ostali vanjski suradnici.

Kako uspijevaš uskladiti posao u Ladu i posao u Hrvatskom pjevačkom društvu?
Može se. Posao u Ladu mi pruža dosta slobodnog vremena. U ovom mjesecu imamo baš dosta posla – putujemo na Vinkovačke jeseni, Črnkova popevka je 28. rujna, a bili smo i na manifestaciji „Kaj su jeli naši stari” u Vrbovcu. Naš folklor u Zelini uglavnom je izvorni i to je veliko blago koje čuvamo. Na koncu, mi smo organizatori smotre folklora Zagrebačke županije od 1998. godine. Iz godine u godinu tražimo nove izvore, a Zelina je njima jako bogata i to zahvaljujući ljudima koji su bili u stanju tako nešto sačuvati. Kad bih nabrajao kronološkim redom, prvo bih spomenuo Vinka Žganeca, našeg poznatog etnologa koji je bio vrhunski znanstvenik na tom polju i da nije bilo njega puno toga ne bi bilo sačuvano. Zatim profesora Slavka Jankovića koji je posthumno ovjekovječen knjigom „Pučke popevke Zeline i okolice”. Na temelju toga nastojimo u suradnji  s Institutom za etnologiju i folkloristiku i Muzejom Sveti Ivan Zelina napraviti reizdanje, ali dopunjeno s dodatnim Jankovićevim pjesmama s ovog područja. Oni su bili ovdje u veljači 1947. godine, dakle dosta davno, i sreća je što su stari ljudi u to vrijeme pamtili dosta plesova i pjesama iz 19. stoljeća. Možemo biti zahvalni i profesoru Ivici Valentakoviću koji je snimao seljačke sloge i stare mužikaše, odnosno pilare kako ih zovu u ovom kraju, zbog dojma da se violina pili. To su bili mahom guslači i cimbalaši i bili su jako zastupljeni.

Pilari su i danas aktivni?
Da, da. U sklopu HPD-a smo ih oživjeli oko 2000. godine pred proslavu stote godišnjice. Upravo zahvaljujući tim snimkama i zapisima možemo reproducirati te stare stvari, koje bi bez njih bile sigurno zaboravljene.

Najavio si Črnkovu popevku, koja je postala tradicionalna?
Da. Pokrenuta je nakon smrti našeg dragog člana Zorana Remenara Črnka. Organizirali smo je na prvu godišnjicu i održava se svake godine. Mislim da će i dalje živjeti kao duga tradicija, prvenstveno njemu u čast, a onda i svima drugima koji su prošli kroz HPD, koji su nesretno preminuli kao naš dragi Siniša Svornik, dakle svima na čast.

Kakav je općenito interes među mladima za folklore u Svetom Ivanu Zelini?
S obzirom na trend i popularnost folklora, mogu reći da je jako dobar. Pošto imamo dječji folklor koji vode Ivana Gorički i Ana Poldrugač, kod nas uvijek ima djece. U dvjema grupama trenutno je četrdesetak djece, a na početku ih je bilo čak stotinjak. Kao u svakom društvu i svakom gradu, pomalo se filtriraju, ali ostaju. Iz prve generacije imamo sedam-osam cura koje su sada u stalnoj postavi. Postigli smo cilj pomlađivanja društva i mislim da imamo budućnost. Danas je djeci puno toga dostupno i različite im stvari zaokupljaju maštu i vrijeme pa ima dosta toga što im je atraktivnije od ulaska u folklor. Lani smo započeli krenuli s pomlatkom tamburaškog orkestra koji vodi Antonija Lisičak i u njega je trenutno uključeno šesnaestero djece.

I tvoja je obitelj aktivna u folkloru?
Moja supruga Marija već je niz godina u folkloru, od sredine devedesetih godina. Djeca su isto plesala u pomlatku, ali sad ih trenutno zanimaju neke druge stvari. Mora se to kod njih sve iskristalizirati s vremenom.

Već si nekoliko godina član Češke besede Zagrebačke županije?
Istina je, imam češko porijeklo, moj djed Ljudevit bio je rođeni Čeh. Prema obiteljskim pričama naši su se preci doselili u Hrvatsku za vrijeme Marije Terezije i to na područje današnjeg Daruvara. S vremenom je y u prezimenu Kansky promijenjen u današnju verziju sa slovom i. Česi iz Dubrave pokraj Vrbivca osnovali su 2009. godine Češku besedu Zagrebačke županije i ja sam njen član od samog osnivanja. U sklopu besede djeluje muški pjevački zbor pa sam i tamo glazbeno angažiran.

Kakvi su tvoji planovi u karijeri?
Nemam prevelike ambicije, samo bih htio da se održi priča s Ladom, da i dalje probamo napraviti dobre aranžmane i oživjeti repertoar s atraktivnim stvarima koje ću probati napisati. Htio bih potaknuti i druge članove orkestra da se time bave, a planiram surađivati i s drugim autorima te biti otvoren prema svemu dobrom. Što se tiče solo karijere, tu nemam nekakve ambicije osim prezentiranja cimbala na najbolji mogući način. Sviram u kvartetu Transpanonia orkestar i to na otvorenjima muzejskih izložbi u galerijama i slično. Nismo jako komercijalizirani. A priča s HPD-om se također nastavlja. Obnovili smo prostorije u Pučkom otvorenom učilištu, a I novi projekti su pred nama – edukacija mladih, očuvanje izvornog blaga, davanje koncerata i nastupi na manifestacijama. 

Više...

Zelinčanin koji je svirao na uho Svetom ocu

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 8, ožujak 2015.]

Mogla bi ovo biti priča o vrsnom kuharu, pa tako i vrsnom poznavatelju namirnica, mirodija i začina. Moglo bi se na nju nadovezati poglavlje o proizvođaču suhomesnatih delicija (jamči nepce potpisanog autora), kao i ono o osobito talentiranom amaterskom vinaru. U svome profesionalnom životu, ipak, Dubravko Češnjak nije ništa od toga. On je profesionalni glazbenik. U nisci izuzetno darovitih interpretatora koje je ovaj kraj podario hrvatskome glazbenom izričaju, ponajprije narodnom, Češnjak je vjerojatno najtalentiraniji i najbolji.

Čovjek kojeg gledate na televiziji u tamburaškom orkestru HRT-a, uvijek prvog slijeva u prvom redu, i s vragolastim osmijehom dok lakoćom prebire po žicama svoje bisernice, prve od njih triju koliko ih je ukupno u sastavu, predodređen je da bi postao glazbenikom vjerojatno i prije no što se rodio. Njegov je pradjed po majčinoj strani bio multiinstrumentalist. Ima glazbenog talenta i po očevim precima. Glazba je od početka usađena u njegov DNK.

Tri je puta u svojoj mladosti ovaj rođeni Tomašefčan „birao“ zanimanje i tri je puta izabrao glazbu. Prvi put kad je, otprilike petogodišnjak, skupio prazne kutije od boja koje je pobacao njegov otac, inače autolakirer. Nije to bio njegov prvi susret s tonom, ali je zato ispala njegova prva tonalna interpretacija.

- Prvi instrument s kojim sam se susreo bila je frula, igračka sa štanda, koju je doma s nekakvog izleta donio stariji brat. Prvi pak ozbiljniji instrument koji sam upoznao bio je cimbal. Nabasao sam na njega u Polonju, kod Mate Nizeka. Pokazao mi je kako odsvirati Šjor Bepo moj i taj me instrument u potpunosti osvojio – sjeća se Dubravko.

Izobrazbu je nastavio u Kominu, odlazeći na satove glazbe kod tamošnjega legendarnog cimbalista Berulca. On ga je učio notama.

- Poduku sam plaćao cigaretama. Jedna kutija Drave plaćala je jedan sat.

Drugi put izabrao je glazbu na početku petog razreda osnovne škole, pri opredjeljivanju za slobodne aktivnosti. Recimo da ga sportska, tehnička ili literarna grupa nisu baš previše privlačile. Vrlo brzo preko Branka Besaka završio je kod Kreše Tukše u okviru tamburaškog orkestra zelinskog HPD-a. To je bilo vrelo iz kojeg su proistekli Neki novi klinci, bend mladih zelinskih tamburaša koji je jednom prilikom nastupio čak i na ondašnjoj Televiziji Zagreb, svirajući uz Lačni Franc i tada tek formiranu Crvenu jabuku. Dopisnik Večernjeg lista iz Zeline Stjepan Šagovac objavio je 1983. godine tekst o ansamblu sastavljenom od 12 dvanaestogodišnjaka, a mladom je Češnjaku nadjenuo titulu „novog Janike Balazsa“.

Bit će šteta ne nastavi li školovanje u glazbenoj školi. Već sada svira sve tambure, a na cimbulama – ta tko ih još uopće svira?!pravi je virtuoz. Mali je glazbeno čudo od djeteta“, rekao je tom prilikom Krešimir Tukša o svojem štićeniku.

Prije no što će se naći na raskrižju životnog puta i treći put izabrati glazbu, on opsesivno nastavlja svirati. Za poklon na krizmi dobiva gitaru, ubrzano uči akorde te se kao gitarist priključuje lokalnom sastavu koji svira na gažama, najčešće seoskim i vatrogasnim zabavama. „Čari“ gažiranja spoznaje tako s nepunih 13 godina.

U to je vrijeme u školskom orkestru svima ugađao instrumente, iskazujući zarana dar za koncertnog majstora, dužnost koju i danas obnaša pri HRT-ovu tamburaškom orkestru.

Trenutak odabira srednje škole napokon je stigao a da mladom Češnjaku na pameti nisu bile ni gimnazije ni realke, samo glazbeno obrazovanje.

- Tata je htel da idem za autolimara, pa da moremo skupa delati. U to vrijeme, a ja sam inače '70. godište, prevladavalo je uvjerenje da od muzike nema kruha. Odjenput se odnekud spuknul Šagovac i napal na tatu da nije normalan kaj me skreće s puta. Moglo bi se reći da je njegova intervencija bila ključna. U pratnji bivšega osnovnoškolskog učitelja glazbenog odgoja Karla Benka otišel sam u Zagreb i upisal osnovnu glazbenu školu. Karlo me osobno nagnal da upišem hornu objasnivši mi da je to vatreni instrument, te da su hornisti osobito cijenjeni u orkestrima svake vrste. U školi su mi napokon objasnili da bi ipak bilo razumno upisati i redovnu srednju školu, jer da glazbenička karijera nije baš izvjesna. Tak da sam upisal srednju tehničku strojarsku školu Nikola Tesla.

U školi mu je, ovoj redovnoj, krenulo dobro. Bio je među najboljim đacima. Pa ipak, nakon što je završio prva dva razreda, definitivno je prelomio da će se posvetiti samo glazbi. Osnovnu glazbenu, koju je upisao na početku srednje, završio je nakon dvije godine i potom upisao srednju glazbenu. Povratka više nije bilo.

Na jednoj probi dvojica su mu kolega slučajno srušili i oštetili hornu. Jedan od njih imao je oca koji je radio na televiziji i bio blizak u HRT-ovu tamburaškom orkestru. Tako je, uz preporuku, 1988. godine stigao na razgovor sa Sinišom Leopoldom. Maestro koji je tada već tri godine ravnao orkestrom dao mu je tamburu i zamolio ga da mu odsvira nešto. Dobio je poziv na sljedeću probu. Godinu dana kasnije postao je honorarni, tri godine kasnije stalni suradnik u orkestru, da bi 1993. postao koncertni majstor. Na akademiji je hornu diplomirao 1997., tada već kao višegodišnja desna Leopoldova ruka, u klasi znamenitoga prof. Prerada Detička.

- Kad danas gledam na svoj put, morem reći da sam imal sreću kaj sam otišel na školovanje. Da nisam, ostal bi talentirani selski mužikaš.

Kao takav Češnjak ipak ne bi naučio svirati nekih 25 instrumenata koliko ih svira danas. Na pitanje kako je to susresti se s nepoznatim instrumentom i učiti ga svirati od nule, odgovara anegdotom.

- Kad sam s orkestrom 2002. godine bio u Južnoj Americi, na ulici sam vidio čovjeka kako svira charango, žičani instrument donekle srodan tamburi. Par minuta kasnije kupio sam isti takav, i navečer ga već svirao na koncertu.

U međuvremenu se, kaže, nije dogodilo ništa specijalno. Samo ga je malo preštuderal.

- Stvar je u tehnici. Kad je jednom dobro svladate, niti jedan vam srodan instrument ne predstavlja nepoznanicu.

Teče Dubravkova 23. godina članstva u HRT-ovu orkestru. Za to je vrijeme nekoliko stotina puta nastupio kao instrumentalni solist, svirajući mandolinu, tamburu samicu, usnu harmoniku, trubu, bendžo, frulu i, naravno, hornu.

Nedavno je u Muscatu, glavnom gradu Omana, u kraljevskoj operi solistički nastupio na mandolini uz glasovitoga opernog bas-prvaka iz Rusije, Ildara Abdrazakova, koji je inzistirao da sjedne ispred orkestra, odmah do njega. Gostovao je tada među zagrebačkim filharmoničarima. U istom je svojstvu nastupao za HRT-ov simfonijski orkestar, operni i baletni orkestar HNK-a, ansambl Lado te za Cantus, elitni umjetnički ansambl koji izvodi djela moderne glazbe, a koji je predstavljao u Kulturnom centru Arnolda Schönberga u Beču, reprezentativnom mjestu visoke muzike. Tom je priliko solirao na mandoli.

Kao solist izvodio je operne, baletne i simfonijske dionice, poput Mozartova Don Giovannija, Prokofjevljevih Romea i Julije te Mahlerove 8. simfonije. Definitivnu razinu njegova sviračkog umijeća potvrđuje angažman na muzičkim bijenalima, dvogodišnjim festivalima koji njeguju posebno istančanu suvremenu glazbenu formu, teško prijemčivu prosječnome slušateljskom uhu.

Kaže da, unatoč svemu, opasnost od glazbenog predoziranja ne postoji.

- Može me zasititi duže vrijeme rada na određenom žanru. Inače nikad nisam osjetio odbojnost spram glazbe. Naravno da ponekad volim poslušati radio, pogotovo svakodnevno na povratku prema svome zelinskom domu iz Zagreba. Isto tako, ima dana kad najviše uživam u tišini. Ili u prirodi.

Osim što interpretira, Češnjak također komponira i aranžira. Lani je na festivalu u Pitomači primio nagradu stručnog žirija za najbolji aranžman u skladbi Spomenek na Gruntovčane, koju je i napisao. Aranžirao je u više navrata za ansambl Hrvatske ratne mornarice i Vojni puhaći orkestar, pišući partiture i za 30 instrumenata.

Glumio je i u nekoliko filmova, najčešće kao muzički dubler i savjetnik glumcima koji su imali glazbeničke uloge. Pojavljivao se u Holdingu Tomislava Radića, Trima muškarcima Melite Žganjer Snježane Tribuson, Kraljici noći Branka Schmidta te u nedavnome dječjem kino-hitu Silvija Petranovića, Šegrtu Hlapiću, u kojem je uz njega nastupio i sin mu Martin.

U filmu i TV-seriji Antuna Vrdoljaka Duga mračna noć u svim je sviračkim kadrovima dublirao Gorana Navojca, dok je sve instrumentalne dionice koje se provlače kroz film snimio u studiju.

Kad su gaže u pitanju, posljednje 23 godine Dubravko svira u deveteročlanom bendu Kužiš stari moj, s kojim je uveseljavao tisuće slušatelja, među kojima i mnoge poznate osobe iz javnog života. Kužiš stari moj nema autorski repertoar, ali mnogi ga drže kultnim zagrebačkim sastavom.

Kad biste ga pitali kojim se trenutkom u životu najviše ponosi, Dubravko bi vas odveo do svoje dnevno-radne sobe i pokazao vam zidnu fotografiju koju mu je na HRT stigla posebnim vatikanskim protokolom. Na njoj, stojeći mu slijeva u njegovoj dvorani za primanja, svira na uho papi Ivanu Pavlu ll.

- Bilo je to 2003. godine, kada smo nastupali u Rimu i u Vatikanu samom. Najprije je bilo dogovoreno da na audijenciju ide samo malobrojno izaslanstvo. Na kraju smo ipak otišli svi. Ne znam kako se to uopće dogodilo, ali jedini sam imao tamburu u rukama. Vjerojatno je nisam ostavio u hotelu pa je ostala kod mene. Nakon što nas je srdačno primio, papa je s nama zapjevao Rajska djevo, Kraljice Hrvata, uz moju instrumentalnu pratnju. Bilo je to neprocjenjivo i nezaboravno iskustvo. Idući dan papa je otišao u zadnji posjet Hrvatskoj.

Više...

Kroz Biškupec do Zelingrada i Kladščice

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 3, rujan 2014.]

 

„Spustiv se niz zagrebačke ulice, podješ cestom ili popriječnim putićem, i eto u lijepom i čistom selu Biškupcu, što se u kotlini kô jato golubića bijelih smjestilo.- I kad si prošao mirno seoce, eto te začas na križanju. Lijevo put vodi u šumu i prigorska sela, dočim desnim zakrečeš u kotlinu prema gradini staroj i izvoru „Žlebici“.“ Zapisao je školske godine 1909./1910. Stjepko Debeljak, ravnajući učitelj u pučkoj školi u Svetom Ivanu Zelini.

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed