prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Sjećanje na Milana Pažića

Sjećanje na Milana Pažića

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 3, rujan 2014.]

U rujnu se obilježava godišnjica rođenja jednog od najpoznatijih Zelinčana – Milana Pažića starijeg. Malo je Prigoraca koji nisu imali priliku čuti za njega, pogotovo onih koji se bave vinarstvom i vinogradarstvom ili vatrogastvom. Milan Pažić je rođen 29. rujna 1907. godine, a umro je 1982. godine. Imao je četiri sina,  Milana i Janka koji su danas pokojni, Ljudevita koji živi u Njemačkoj te Matu koji živi u Svetom Ivanu Zelini i u čijem smo se društvu prisjetili lika i djela njegova oca.

Milan Pažić rođen je u staroj svetoivanjskoj obitelji o kojoj prvi podaci datiraju iz daleke 1613. godine. Osnovnu školu završio je u Svetom Ivanu Zelini, a nakon toga je školovanje nastavio u Zagrebu, gdje je uspješno završio tadašnju Trgovačku akademiju. Obitelj Pažić imala je u vlasništvu vinograde u Svetom Ivanu Zelini, a nakon parcelacije posjeda Drašković dobili su imanje u Tomaševcu. Po povratku iz Zagreba nakon školovanja Milan je odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju i posvetio se upravo novom imanju. S obzirom na to da je pokazao velik interes za to, otac ga je uskoro poslao u inozemstvo kako bi nastavio školovanje. Stručno se usavršio u Visokoj školi za vinogradarstvo i vinarstvo u Austriji u mjestu Klosterneuburg i tamo je u dvije godine upoznao pobliže vinske sorte poput rizlinga, silvanca, zelenog veltlinera i drugih. Kad se vratio iz Beča odradio je praksu u zagrebačkoj Enološkoj stanici kod poznatog profesora Gjure Krajnera i ing. Rudolfa Kralja, a 1927. godine vraća se u zelinski kraj. U Tomaševcu organizira lozni matičnjak i školu cjepova među kojima su najviše bile zastupljene sve vrste američkih podloga poput talijanske i rajnske graševine, crvenog i mirisavog traminca, moslavca, zelenog silvanca, kraljevine, plemenke crvene i bijele, muškata i frankovke. Upravo se tu, na tomaševečkom imanju, razvila kakvoća vinskih sorata specifičnih za zelinsko vinogorje.

Budući da se posao dobro razvijao, Pažić je uskoro otvorio trgovine s vinom u Bjelovaru i Ljubljani te tako prvi izvozio vino izvan samog Svetog Ivana Zeline. Kasnije je tu organizirao Vinogradarsku udrugu s.o.j. za proizvodnju vinjaka, likera i drugih alkoholnih pića iz destilata vina. Uz to je vodio vinski podrum zelinske ispostave Gospodarske sloge i dalje radio u svojim vinogradima u Tomaševcu i na Krču. Visokoobrazovanog i punog znanja o vinogradarstvu i vinarstvu, mnogi su ga Zelinčani tražili stručne savjete, a u Zelinskim novinama pisao je o obnavljanju vinograda, održavanju bačvi, o vinu i sličnim temama. U to su vrijeme česte bile vinske bolesti koje su mnogima stvarale probleme, a u cilju da ih riješi, Pažić je u svom vlastitom podrumu organizirao laboratorij u kojem je našao lijek i time spasio hektolitre zelinskog vina.

Milan Pažić je značajnu ulogu imao i u organiziranju vinskih izložbi. Zelinčani su zahvaljujući njemu sudjelovali na izložbi u Zagrebu već 1928. godine. Četiri godine kasnije organizirao je vinsku izložbu u sklopu poljoprivredne izložbe u Svetom Ivanu Zelinu, a iste je godine počeo obnašati funkciju tajnika zelinske podružnice Saveza hrvatskih vinogradara i to do 1939. godine. Slijedilo je razdoblje Drugog svjetskog rata nakon kojeg mu je oduzet posjed u Tomaševcu, ali nastavio je organizirati izložbe i uz to samostalno izlagati svoja vina. Autohtona sorta zelinskog vinogorja kraljevina Zelina danas je upravo zahvaljujući Pažiću to što jest, jer se zalagao za njeno priznavanje i valorizaciju uslijed zanemarivanja radi novih sorti vina. U povodu pedesete godišnjice svog uspješnog rada, organizirao je izložbu 1977. godine. Bila je to značajna izložba na kojoj su bila izložena vina stara i do četrdeset godina – graševina, traminac i, naravno, kraljevina. Danas rijetko čujemo da je vino nastalo bez taloženja, zato je važno napomenuti kako su sva Pažićeva vina nastala na tradicionalan način, što znači bez taloženja i filitriranja.

 

na vrh članka