prigorjehr-regionalni-portal
Menu

Branka Vugrin, teta iz knjižnice

Branka Vugrin, teta iz knjižnice

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 16, ožujak 2016.]

Branka Vugrin vrlo je vjerojatno svim Zelinčanima poznata kao teta iz Gradske knjižnice, pa kako i ne bi kad je toliko svog vremena provodila s djecom čitajući bajke i spremajući predstave. Gospođa Vugrin nije rođena Zelinčanka. U Zelinu je došla iz Virovitice, a radila je kao tajnica u Narodnom učilištu i vodila autoškolu. Izrađivala je kostime i uređivala scenu za ZAmKine predstave te režirala Šumu Striborovu i radila još mnogo predstava za najmlađe. Trenutno se bavi slikanjem i s radošću se prisjeća tih prošlih dana. Organizirala je prvo spaljivanje fašnika i niz kulturnih događanja po poduzećima u Zelini. Moto njenog rada su stihovi iz Malog Princa „Čovjek samo srcem dobro vidi.“ U intervjuu s gospođom Brankom saznali smo mnogo zanimljivih dogodovština koje vam u nastavku donosimo.

Možete li nam reći kakve ste sve izložbe radili?
Radila sam mnoge izložbe za vrijeme održavanja Recitala u Svetom Ivanu Zelini. Godine 1993. imali smo izložbu u Muzeju na koju su nam došli gosti iz Sesveta – sastav Landraši; oni su napravili takav štimung. Napisali su nam da budemo uporne i da se snađemo u životu. Jedan od komentara s izložbe bio je: „Izložba po mom sudu očituje visok stupanj kreativnosti, ona očituje da se pravo nadahnuće može očitovati i sa skromnim materijalima sredstvima, budite hrabre i nastavite dalje s uporom po tim stepenicama kreativnosti“. Za tu izložbu išla sam u polje brati i sjeći kukuruzovinu. Radili smo božićne štalice, ma nema koju bajku nismo utjelovili. Radili smo Petricu Kerempuha, Nikolu Teslu, Mozarta povodom obilježavanja njihovih obljetnica. Potom smo radili izložbe na kojima su sudjelovale sve zagrebačke knjižnice, a Zvonko Novosel nam je vodio program. Održala sam samostalnu izložbu u Zagrebu, a sve što vidim i doživim stavim na platno. Idem po slikarskim kolonijama i lijepo surađujem s Udrugom Srce. U Zelini sam slikala tri dana. Još kao učenica osnovne škole, a kasnije i u gimnaziji s akademskim slikarom i prof. Vladom Pavokovićem radila sam i izlagala u likovnim radionicama u Virovitici.

Čime ste se sve bavili u životu?
Vodila sam dječji odjel knjižnice u Sv. Ivanu Zelini te dramske i likovne programe s djecom. Sudjelovala sam na prvim zelinskim likovnim susretima, koji su održani u razdoblju od 25. do 27. rujna 1998. godine. Bavila sam se i keramikom, akvarelom i uljem. Ilustrirala sam knjigu vezanu za dječje kajkavsko pjesništvo pod nazivom „Mala biblioteka Dragutin Domjanić“ te sudjelovala na više skupnih izložbi.

Kako ste napravili predstavu Šuma Striborova?
Sjećam se kako smo radili predstavu Šuma Striborova. Bilo je to 2000. godine. Djeca su bili Domaći, a ja sam radila scenografiju i režiju. Osmislila sam predstavu tako da Domaći pjevaju pjesme, nabavila sam originalne tekstove Ivane Brlić Mažuranić, majstor tona i rasvjete bio je Marijan Fanjek, a kostime je radila Gordana Šprljan.

U predstavi su sudjelovala djeca iz dječje igraonice „Crvčak“ i knjižnice i čitaonice „Sveti Ivan Zelina“: Maja Dananić, Maja Grkasović, Simon i Glorija Kucljak, Anita Nokaj, Eleonora Novosel, Željka Pajač, Marko Pavleković, Sara Poldrugač, Sara Posavec, Lucija Puhelek, Martina Šprljan, Maja i Nikolina Valjak te Danja Žagarac. Stribora je glumio Stjepan Nizek, majku Vesna Bičak, sina Tomislav Mamuča, snahu guju Sanja Poldrugač, djevojčicu Ana Grozdić te Malika Tintilinića Maja Turković. Gosti na toj predstavi bili su tamburaši i plesači Hrvatskog pjevačkog društva „Zelina“, objavljeno je 2000. godine u Zelinskom glasniku. Čitavu scenu sam oslikala, a kreirala sam i haljinu za snahu guju, od starih krpa iz Crvenog križa. Bila je to prava predstava! Svi Domaći imali su plašteve i pjevali pjesme, a u predstavi su sudjelovala djeca nižih razreda.

Koje su Vam predstave ostale u lijepom sjećanju?
Sjećam se predstave o Petrici Krempuhu, za koju smo imali originalan tekst, i to smo za svaki kajkavski recital na kajkavštini izvodili program. Velik krug ljudi mi je pomogao, jer ja sam od ničega stvarala mnogo. Sve smo te susrete upriličili predstavom, imali smo i kviz na velikoj pozornici. Knjižnice iz Sesveta i Zagreba su se natjecale. Petricu Kerempuha smo radili sa ZAmKom. Gospodin Pandurić je predavao u srednjoj školi i zamolio me da ja radim s djecom, budući da sam već imala iskustva i radila mnoge scenografije, došao je na ideju da napravimo druženje. Ja sam se, naravno, složila i nabavila originalni tekst te radila jedan dio scene – veliku masku, a više nas je radilo baš na predstavi. Snalazili smo se na sve moguće načine kako bismo što bolje napravili kostime, maske i scenografiju za naše predstave. Predstave su na kraju bile prekrasne. Jako sam sretna zbog svega toga. Većina djece s kojom sam radila danas je već i oženjena i imaju djecu, a ja sam sretna jer sam ostavila dio sebe u njima.

Što ste još radili?
Radili smo čak i Teletabise od pur pjene. Na ideju je došla kolegica iz Donje Zeline. Ti Teletabisi su mi ostali u dubokom sjećanju jer pur pjenu nisam mogla isprati čak mjesec dana. Što se tiče izložbi, u srednjoj školi smo održavali velike izložbe, u Milatoviću, u Zelinki i Dimićkoj, a brojne predstave koje smo radili nismo čak ni snimili jer nismo imali fotoaparat. Muž mi je nosio reflektore, a Elektra nam je posudila kombi za put u Zagreb s djecom. Na našim izložbama Mance nam je besplatno svirao, a došli su i Luko Paljetak, Milčec i drugi. Potom, djecu sam vodila na europski kviz u Zagrebu na Velesajam, a poslije kviza su imali predstavu. Vodila ih i u zoološki vrt, a Čazmatrans nam je osigurao prijevoz.

Između ostalog, jedne smo godine s djecom radili igrokaz Drombulje i paprenjaci koji je napisla Nevenka Mihovilić prema priči Mirne Fogel. Za taj igrokaz radila sam scenografiju i kostimografiju, a igrokaz se veoma svidio svim okupljenima. Najviše angažmana zahtijevao je rad s malim glumcima koje sam pripremala i uvježbavala u svoje slobodno vrijeme, a 2000. godine uvježbali smo i odigrali dvije predstave: „O Drombuljama i paprenjacima“ o kojoj je pisala i Modra lasta kao o dobro prihvaćenoj predstavi od strane publike, te „Priče iz davnine.“

Koje biste predstave posebno istaknuli?
Sjećam se kako smo u našim radionicama u knjižnici marljivo radili na predstavama. Tako smo kreirali predstave povodom maskenbala, Valentinova, Uskrsa, proljeća, ekologije, Mjeseca knjige, Dana kruha, Nikolinja i Božića. Jedne smo godine radili i lutkarske predstave od kojih bih željela posebno istaknuti prvu lutkarsku predstavu „Tri jabuke na bakinom starom ormaru“, drugu igrokaz „Djevojčica sa šibicama“ i treću „San ljetne noći“. Tada nam je gostovala i Gradska knjižnica Sesvete s predstavom Svinjar i princeza. Sve su predstave bile vrlo dobro posjećene. Najviše me veseli što smo mnogo postigli i što su djeca s radošću i veseljem sudjelovala u svim aktivnostima.

na vrh članka