prigorjehr-regionalni-portal
Menu
Tiskano izdanje

Tiskano izdanje (5)

Novo lice placa

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 27, ožujak 2017.]„Zla kob“ prometa kroz centar Zeline, bilo da se radi o lokalnom, tranzitnom ili onom u mirovanju je akropolski smještaj grada, prolaz državne ceste Zagreb – Varaždin kroz najstroži centar grada i urbanizam  koji od 1950. (kada je mladi Vjenceslav Richter, rođeni Zelinčan izradio projekt obnove u ratu porušenog Placa) gotovo da nije rješavao problem prometa, iz godine u godinu rastućeg problema. Iako su prethodne gradske vlasti u dva navrata raspisivale natječaje za  projektiranje uređenja središnjega gradskoga trga, problem prometa preko njega nisu znale, nisu mogle ili se naprosto nisu htjele riješiti. No, početkom ove godine dogodio se  preokret.  Na konferenciji za medije održanoj sredinom ožujka, gradonačelnik Hrvoje Košćec predstavio je prisutnima idejno rješenje prometa kroz centar Zeline. Prema tom rješenju sadašnje raskršće Trga  Ante Starčevića s Ulicom braće Radića, Zagrebačkom i Bocakovom, zamijenit će u sljedećih godinu dana suvremeni kružni tok kojim će se postići brži protok prometa kroz raskršće državne ceste i ulice kojom se odvija promet prema gotovo svim javnim ustanovama grada: dvjema školama, dječjem vrtiću, domu zdravlja, vatrogasnom domu, sportskoj dvorani, groblju, parkiralištima, budućem multimedijalnom centru i stambeno-poslovnoj zoni Severovine, utvrđenoj za mandata prošle gradske vlasti. Iako je godinama vladalo mišljenje kako se promet kroz  to raskršće ne može riješiti kružnim tokom zbog nedovoljnog prostora, riječki su prometni stručnjaci uspjeli izraditi rješenje koje zadovoljava sve kriterije koje su  pred njih stavile Hrvatske ceste (u čijoj je nadležnosti regulacija prometa državnom cestom Zagreb – Varaždin) i Grad, zainteresiran da prostor zahvata ne obuhvati privatnu parcelu na zapadnoj strani postojećeg raskršća (kako rješavanje imovinsko-pravnih odnosa ne bi produljilo rokove)  ili prostor parka. Tako  prostor zahvata kružnog toka gotovo da i ne zadire izvan sadašnjih gabarita raskršća.  „Žrtvovan“ je samo dio nogostupa uz prometnicu na jugoistočnoj strani Placa, pa će novi nogostup prolazit kroz park ispred Gradskog poglavarstva, a park je ostao sačuvan u cijelosti.  Na sjevernoj strani uklonit će se zid  lijevo od kioska Tiska. Zahvatom će se riješiti i promet u mirovanju ispred Zagrebačke banke i crkve.  Rješenje godinama zanemarivanog problema počelo se  nazirati kada je gradonačelnik Košćec 2013. na internetskoj stranici riječkog fakulteta pronašao njihovu studiju o rješavanju prometa na skučenim prostorima. Nakon uspostavljenih kontakata do ljeta 2016. izrađeno je nekoliko mogućih rješenja. U studenom je izrađena geodetska izmjera, a do kraja 2016. odabrane su dvije varijante. U siječnju 2017.  izrađena je radna verzija koju je Grad u veljači prezentirao investitoru Hrvatskim cestama. Nakon usuglašenih stavova  izrađen je idejni projekt na osnovu kojega je Grad u ožujku zatražio posebne uvjete građenja. Po dobivanju uvjeta slijedi izrada glavnog projekta. Prema ocjeni gradonačelnika za izradu glavnog projekta na osnovu kojeg se raspisuje natječaj, trebat će otprilike 3 mjeseca te bi tako negdje krajem jeseni mogli početi radovi. Kružni tok će imati radijus od 18 m i predstavlja najbolje moguće prometno rješenje ovog najosjetljivijeg raskršća u Gradu. Novinarima je predstavljeno i rješenje kružnog toka na raskršću državne ceste i županijske ceste koja Zelinu preko Šulinca spaja s autocestom. Projektiranje i gradnju  tog kružnog toka, koji je manje zahtjevan u pogledu projektiranja i izvođenja, organizaciju preuzimaju Hrvatske ceste. 

Više...

Branka Vugrin, teta iz knjižnice

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 16, ožujak 2016.]

Branka Vugrin vrlo je vjerojatno svim Zelinčanima poznata kao teta iz Gradske knjižnice, pa kako i ne bi kad je toliko svog vremena provodila s djecom čitajući bajke i spremajući predstave. Gospođa Vugrin nije rođena Zelinčanka. U Zelinu je došla iz Virovitice, a radila je kao tajnica u Narodnom učilištu i vodila autoškolu. Izrađivala je kostime i uređivala scenu za ZAmKine predstave te režirala Šumu Striborovu i radila još mnogo predstava za najmlađe. Trenutno se bavi slikanjem i s radošću se prisjeća tih prošlih dana. Organizirala je prvo spaljivanje fašnika i niz kulturnih događanja po poduzećima u Zelini. Moto njenog rada su stihovi iz Malog Princa „Čovjek samo srcem dobro vidi.“ U intervjuu s gospođom Brankom saznali smo mnogo zanimljivih dogodovština koje vam u nastavku donosimo.

Možete li nam reći kakve ste sve izložbe radili?
Radila sam mnoge izložbe za vrijeme održavanja Recitala u Svetom Ivanu Zelini. Godine 1993. imali smo izložbu u Muzeju na koju su nam došli gosti iz Sesveta – sastav Landraši; oni su napravili takav štimung. Napisali su nam da budemo uporne i da se snađemo u životu. Jedan od komentara s izložbe bio je: „Izložba po mom sudu očituje visok stupanj kreativnosti, ona očituje da se pravo nadahnuće može očitovati i sa skromnim materijalima sredstvima, budite hrabre i nastavite dalje s uporom po tim stepenicama kreativnosti“. Za tu izložbu išla sam u polje brati i sjeći kukuruzovinu. Radili smo božićne štalice, ma nema koju bajku nismo utjelovili. Radili smo Petricu Kerempuha, Nikolu Teslu, Mozarta povodom obilježavanja njihovih obljetnica. Potom smo radili izložbe na kojima su sudjelovale sve zagrebačke knjižnice, a Zvonko Novosel nam je vodio program. Održala sam samostalnu izložbu u Zagrebu, a sve što vidim i doživim stavim na platno. Idem po slikarskim kolonijama i lijepo surađujem s Udrugom Srce. U Zelini sam slikala tri dana. Još kao učenica osnovne škole, a kasnije i u gimnaziji s akademskim slikarom i prof. Vladom Pavokovićem radila sam i izlagala u likovnim radionicama u Virovitici.

Čime ste se sve bavili u životu?
Vodila sam dječji odjel knjižnice u Sv. Ivanu Zelini te dramske i likovne programe s djecom. Sudjelovala sam na prvim zelinskim likovnim susretima, koji su održani u razdoblju od 25. do 27. rujna 1998. godine. Bavila sam se i keramikom, akvarelom i uljem. Ilustrirala sam knjigu vezanu za dječje kajkavsko pjesništvo pod nazivom „Mala biblioteka Dragutin Domjanić“ te sudjelovala na više skupnih izložbi.

Kako ste napravili predstavu Šuma Striborova?
Sjećam se kako smo radili predstavu Šuma Striborova. Bilo je to 2000. godine. Djeca su bili Domaći, a ja sam radila scenografiju i režiju. Osmislila sam predstavu tako da Domaći pjevaju pjesme, nabavila sam originalne tekstove Ivane Brlić Mažuranić, majstor tona i rasvjete bio je Marijan Fanjek, a kostime je radila Gordana Šprljan.

U predstavi su sudjelovala djeca iz dječje igraonice „Crvčak“ i knjižnice i čitaonice „Sveti Ivan Zelina“: Maja Dananić, Maja Grkasović, Simon i Glorija Kucljak, Anita Nokaj, Eleonora Novosel, Željka Pajač, Marko Pavleković, Sara Poldrugač, Sara Posavec, Lucija Puhelek, Martina Šprljan, Maja i Nikolina Valjak te Danja Žagarac. Stribora je glumio Stjepan Nizek, majku Vesna Bičak, sina Tomislav Mamuča, snahu guju Sanja Poldrugač, djevojčicu Ana Grozdić te Malika Tintilinića Maja Turković. Gosti na toj predstavi bili su tamburaši i plesači Hrvatskog pjevačkog društva „Zelina“, objavljeno je 2000. godine u Zelinskom glasniku. Čitavu scenu sam oslikala, a kreirala sam i haljinu za snahu guju, od starih krpa iz Crvenog križa. Bila je to prava predstava! Svi Domaći imali su plašteve i pjevali pjesme, a u predstavi su sudjelovala djeca nižih razreda.

Koje su Vam predstave ostale u lijepom sjećanju?
Sjećam se predstave o Petrici Krempuhu, za koju smo imali originalan tekst, i to smo za svaki kajkavski recital na kajkavštini izvodili program. Velik krug ljudi mi je pomogao, jer ja sam od ničega stvarala mnogo. Sve smo te susrete upriličili predstavom, imali smo i kviz na velikoj pozornici. Knjižnice iz Sesveta i Zagreba su se natjecale. Petricu Kerempuha smo radili sa ZAmKom. Gospodin Pandurić je predavao u srednjoj školi i zamolio me da ja radim s djecom, budući da sam već imala iskustva i radila mnoge scenografije, došao je na ideju da napravimo druženje. Ja sam se, naravno, složila i nabavila originalni tekst te radila jedan dio scene – veliku masku, a više nas je radilo baš na predstavi. Snalazili smo se na sve moguće načine kako bismo što bolje napravili kostime, maske i scenografiju za naše predstave. Predstave su na kraju bile prekrasne. Jako sam sretna zbog svega toga. Većina djece s kojom sam radila danas je već i oženjena i imaju djecu, a ja sam sretna jer sam ostavila dio sebe u njima.

Što ste još radili?
Radili smo čak i Teletabise od pur pjene. Na ideju je došla kolegica iz Donje Zeline. Ti Teletabisi su mi ostali u dubokom sjećanju jer pur pjenu nisam mogla isprati čak mjesec dana. Što se tiče izložbi, u srednjoj školi smo održavali velike izložbe, u Milatoviću, u Zelinki i Dimićkoj, a brojne predstave koje smo radili nismo čak ni snimili jer nismo imali fotoaparat. Muž mi je nosio reflektore, a Elektra nam je posudila kombi za put u Zagreb s djecom. Na našim izložbama Mance nam je besplatno svirao, a došli su i Luko Paljetak, Milčec i drugi. Potom, djecu sam vodila na europski kviz u Zagrebu na Velesajam, a poslije kviza su imali predstavu. Vodila ih i u zoološki vrt, a Čazmatrans nam je osigurao prijevoz.

Između ostalog, jedne smo godine s djecom radili igrokaz Drombulje i paprenjaci koji je napisla Nevenka Mihovilić prema priči Mirne Fogel. Za taj igrokaz radila sam scenografiju i kostimografiju, a igrokaz se veoma svidio svim okupljenima. Najviše angažmana zahtijevao je rad s malim glumcima koje sam pripremala i uvježbavala u svoje slobodno vrijeme, a 2000. godine uvježbali smo i odigrali dvije predstave: „O Drombuljama i paprenjacima“ o kojoj je pisala i Modra lasta kao o dobro prihvaćenoj predstavi od strane publike, te „Priče iz davnine.“

Koje biste predstave posebno istaknuli?
Sjećam se kako smo u našim radionicama u knjižnici marljivo radili na predstavama. Tako smo kreirali predstave povodom maskenbala, Valentinova, Uskrsa, proljeća, ekologije, Mjeseca knjige, Dana kruha, Nikolinja i Božića. Jedne smo godine radili i lutkarske predstave od kojih bih željela posebno istaknuti prvu lutkarsku predstavu „Tri jabuke na bakinom starom ormaru“, drugu igrokaz „Djevojčica sa šibicama“ i treću „San ljetne noći“. Tada nam je gostovala i Gradska knjižnica Sesvete s predstavom Svinjar i princeza. Sve su predstave bile vrlo dobro posjećene. Najviše me veseli što smo mnogo postigli i što su djeca s radošću i veseljem sudjelovala u svim aktivnostima.

Više...

Bavarski dabar u Novom Mjestu

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 7, veljača 2015.]

Njihovo najpristupačnije stanište pronaći ćete na potoku Topličica, nedaleko Mokričkog Brijega. Krenete li pješice iz pravca Sajmišne ulice odnosno Šulinca prema Novom Mjestu pa zastanete kod kukuruzišta na ravnom dijelu ceste prema rijeci Lonji, nedaleko prvoga oštrog zavoja, preskočite odvodni kanal i uočit ćete impresivnu branu podignutu od pruća, kukuruzovine, granja i zemlje, na visinu od preko čitavog metra.

Nizvodno, kako Topličica utječe u Lonju, primijetit ćete još dvije denivelacije: jednu manju nedaleko prve brane te još jednu jednometarsku pri samom ulijevanju potoka u rijeku, odmah uz betonizirano ljevkasto ušće pod mostom kod Novog Mjesta. Najumješniji arhitekt među životinjama podiže razinu vode u vodotokovima kako bi si osigurao stanište od pada vodostaja u slučaju suša. Za ugodan život uz i u vodi treba mu dubina od minimalno 30 centimetara.

Kod prvospomenute brane, čini se da se dotična obitelj (dabrovi su izuzetno teritorijalne životinje i ne mijenjaju jednom obilježeno stanište) strateški osigurala i od previsoke razine vode, s obzirom na to da je „objekt“, podignut tik iza prokopa koji višak vode sprovodi u kanal uz cestu, plići od Topličice.
Na zelinskom području uz Lonju tragovi dabrova primijećeni su i u Hrastju, dok su se očito mnogobrojne kolonije raselile uzduž čitavog toka rijeke, sve do njenog izvorišta kod Pake.

Priča o dabru u Hrvatskoj stara je sada već gotovo dva desetljeća. Nakon što je ovdašnja autohtona vrsta posve izumrla krajem 19. stoljeća, očito iz razloga prekomjernog izlova (dabrovo je krzno iznimne kvalitete), dabra kod nas nije bilo sve do 1996. godine. Bavarska vlada tada je velikodušno odlučila obogatiti prostor hrvatske faune novom vrstom pa su iste godine u šumu Žuticu kod Ivanić Grada, na predjelu Lonjskog polja, puštene prve dvije jedinke iz Bavarske, mužjak i ženka. Iza „Adama i Eve“ slijedile su nove isporuke, ukupno njih devet tijekom idućih dviju godina. Na spomenutom lokalitetu novi je dom krenulo tražiti ukupno 47 jedinki, od čega su 24 bile ženke. Uz pomoć profesora lovstva na zagrebačkom Šumarskom fakultetu, dr. Marijana Grubešića, koji je imenovan voditeljem projekta „Dabar u Hrvatskoj“, njemački su stručnjaci, osim Žutice, pronašli još nekoliko pogodnih lokacija uz rijeke Česmu i Dravu. Krajem 1997. tako je u Dravine rukavce kod Legrada dopremljeno 29, a u ožujku iduće godine u šumu Česma pokraj Siščana pušteno novih devet jedinki. Ukupno je, dakle, od 1996. do 1998. u sklopu projekta „Dabar u Hrvatskoj“ iz Bavarske uvezeno 85 dabrova.

Prema procjenama profesora Grubešića, hrvatske rijeke odnosno njihove rukavce danas nastanjuju gotovo dvije tisuće ovih posebnih životinja. S obzirom na to da je riječ o zaštićenoj vrsti za koju vrijedi cjelogodišnji lovostaj te da potencijalnim krivolovcima prijete kazne od 45.000 kuna, dabar se u Hrvatskoj raširio na zapanjujuć način. Na pojedinim lokalitetima ima ih toliko mnogo da su počeli činiti ozbiljnu gospodarsku štetu, bez obzira na sve dobrobiti koje gradnjom brana čine eko-sustavu pa prof. Grubešić sa svojom ekipom uspješno seli problematične obitelji na okolne lokacije. Hrvatski su dabrovi, oni s lokaliteta uz Dravu, čak emigrirali u Sloveniju, Austriju i Mađarsku.

Kad je Zelina u pitanju, drugo značajno stanište nalazi se kod ribnjaka u Novom Mjestu. Onamo su dabrovi mogli doći samo uzvodno (opet, kao i u slučaju Lonje i Drave, rijetka pojava, jer dabar obično migrira nizvodno) krećući se uz potok Bukovec, koji u Lonju utače nešto južnije od Topličice, samo s druge strane. Ondje ordiniraju manje pristupačnima, zapadnom i sjevernom obalom. Mještani su posljednjih mjeseci primijetili više novonastalih uvalica koje su životinje očito proširile gradeći nastambe u zemlji. U močvarnom dijelu šume sa sjeverne strane iz vode vire šiljci koji izgledaju kao primitivna verzija protuoklopne obrane, a posječeno je i nagriženo i dosta stabala zavidnog promjera, najčešće vrbinih. Stanku Posudi, koji uz zapadnu obalu ribnjaka ima imanje i ljetnikovac izgrađen još prije 30-ak godina, dabrovi su iskrčili četverogodišnji nasad hrasta. Stradalo je 20-ak mladih stabala. Stanko zasad ne diže naročitu halabuku oko počinjene mu štete, kao da se miri sa suživotom s dabrom. Prošle godine nedaleko ribnjaka jedan je lokalni mještanin automobilom usmrtio jednu životinju. Drugi je dabar otprilike u isto vrijeme stradao uz prethodno spomenuti lokalitet, na potoku Topličica. Susretljivošću predsjednika udruge Eko Zelina Mladena Mike dobili smo fotografiju usmrćene životinje. Dabar inače može doživjeti do 30 godina starosti, narasti do 30 centimetara visine u hrptu te se izdužiti do punog metra. Biljojed je koji preferira travolike i vodene biljke, nije mu mrzak kukuruz (izgleda da se stoga nastanio na području Topličice, odmah uz kukuruzište), a posebnu mu deliciju predstavljaju meke kore vrba, topola i joha. Zimi skladišti hranu duboko pod vodom za slučaj da zbog leda ne može izbiti na površinu.

Osim što je izvrstan ronilac i plivač (pod vodom s jednim udisajem može izdržati i do 15 minuta), ovaj sisavac najprepoznatljiviji je po svojim sjekutićima (glodnjacima) na gornjoj i donjoj čeljusti. Zubi mu nikad ne prestaju rasti te njima može samostalno presjeći drvo promjera 25 centimetara za svega par sati.
Osim što je teritorijalno vezan, dabar je tipično monogamna vrsta koja ostaje vjerna partneru/partnerici i obitelji. To znači da se mladi dabrovi, kad spolno sazriju oko 30. mjeseca života, odvajaju od obitelji prisiljeni na migraciju.

Riječ je o strašljivoj i diskretnoj životinji koja izlazi na površinu gotovo isključivo noću, kada i (g)radi. Začujete li u povečerje, u slučaju da volite šetati ili se rekreirati uz Topličicu, glasan pljusak u vodu, kao što je prije koju godinu doživio potpisani autor, ne morate se bojati jer dabar nije nasrtljiva životinja, unatoč senzacionalističkim napisima na hrvatskim portalima posljednjih godina i specifičnom slučaju iskrvarenja jednoga bjeloruskog građanina od posljedica dabrovog (vjerojatno pobješnjelog) ugriza. Naravno da bi bilo mudro udaljiti se čim prije, odnosno ne se zadržavati u blizini odveć dugo. Nabasate li pak u prirodi na kakav graditeljski pothvat u izvedbi dabra, uživajte u veličanstvenosti prizora bez da išta dirate. U slučaju da vam životinje čine gospodarsku štetu bilo koje vrste, kontaktirajte prof. Grubešića sa Šumarskog fakulteta.

Više...

Beethoven u Paukovcu!

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 1, svibanj 2014.]

Sinek, to ti se neko zlagal. Od kad sam ja v Paukovcu, tam su ti samo vatrogasne zabave. Nikakovi koncerti“, bio je odgovor bake Zlate iz Paukovca na naše pitanje zna li da je poznati skladatelj Ludwig van Beethoven umalo svirao u Paukovcu.

Možda vam zvuči nevjerojatno, ali Paukovec je prije nekoliko stoljeća bio središte ladanjskog života u kontinentalnoj Hrvatskoj. Za to je ponajviše zaslužna ljepota i poznatost paukovečkog dvorca. Vlastelinstvo je osnovano početkom 17. stoljeća. Od tad pa sve do 1774. godine vlasnici su Isusovci, nakon čega imanje odlazi u posjed grofa Kristofora Niczkog. Bogati feudalac uredio je ladanjski dvorac na razini većih i poznatijih austrijskih i francuskih imanja. Stara isusovačka kuća pregrađena je i dograđena u izduženi dvorac tlocrtnog oblika slova U, s glavnim krilom s trinaest prozorskih osi. Stil dvorca bio je umjereni ladanjski barok pomiješan s klasicizmom. Gotovo savršen sklop vrijedan divljenja bio je prožet, za ono doba, naprednim balkonima na jonskim stupovima, pilastrima na pročelju, staklenim zrcalnim dvoranama u unutrašnjosti i spavaćim sobama oslikanih zidova. Na imanju su boravili visoki državnici Austrije, Mađarske i Francuske. Bogati feudalac imao je dva sina, Stjepana i Juraja, koji su kasnije postali križevački i virovitički župani. Jurajeva kći Marija Ana jedina je ostala živjeti u ladanjskom imanju u Paukovcu, gdje se udala za grofa Petra Erdödyja, sina bana Ivana Erdödyja. Novi vlasnik uložio je u uređenje i svojoj supruzi prilagodio najljepše imanje u široj okolici. Uređen je bogati engleski park s mnogobrojnim kamenim kipovima grčkih i rimskih bogova. „Bio je u svoje vrijeme možebiti jedan od najljepših perivoja u Hrvatskoj“, citat je iz knjige dr. Artura Schneidera pod nazivom „Neostvareni boravak Beethovenov u Hrvatskoj“, koju nam je za potrebe istraživanja ove teme posudio Muzej Svetog Ivana Zeline. Čak je i naš pjesnik Dragutin Domjanić pisao o ovom perivoju, doduše u njegovo vrijeme već prilično zapuštenom.

Mlada grofica iz utjecajne obitelji, udana u još utjecajnije plemstvo, rado je putovala po Europi. Kako je njezin hobi bio sviranje glasovira, postala je dobra prijateljica sa Ludwigom van Beethovenom. Njihovo dopisivanje intenzivno je započelo nakon Beethovenovog prekida veze s groficom Guicciardi. Iz njihovih pisama može se saznati puno zanimljivih informacija, poput crtica iz dnevnika samog Beethovena, koji bilježi kako je primio 34 boce od grofice Erdödy, a očito je paukovečko vino prijalo majstoru, jer su pokloni ove vrste bili sve češći. Grofica je zauzvrat dobivala pisma puna pažnje, a Beethoven je upravo njoj posvetio svoja dva opusa, Trio za glasovir, gusle i violončelo te Sonate za glasovir i violončelo.

Nažalost, priča nema sretan završetak. I groficu i Beethovena pratili su bolest i nesretni događaji. Grofici je umrlo dvoje malodobne djece, a Beethoven je jednako tako živio osamljen, očajan i sjetan. Beethoven 19. lipnja 1817. godine šalje pismo u kojem najavljuje kako želi doći u Hrvatsku, u Paukovec: „Kako moj nećak ima velike školske praznike od kolovoza do konca listopada, mogao bih tada, ako možebiti ozdravim, doći k Vama.“

Beethoven nikad nije došao u Paukovec, a odgovor grofice nikad nije pronađen. Što se točno među njima dogodilo, ostat će obavijeno tajnom prošlosti. Dvorac je nakon grofičine smrti počeo propadati, bio opljačkan i konačno 1922. godine srušen. Danas u Paukovcu nema nikakvih tragova nekadašnje slave i otmjenosti ovog dvoetažnog ladanjskog plemićkog dvorca. Ne čuje se ni glazba poznatog skladatelja Beethovena. Ostala su samo nagađanja, kao i priče da bi ispod zemlje mogli biti zakopani podrumi koji možda skrivaju tragove ovog misterioznog odnosa nesretne grofice Erdödy i velikog skladatelja Ludwiga van Beethovena.

Više...

Ivo Kralj o Zelinskoj gori

[Objavljeno u tiskanom izdanju Prigorje magazina; broj 4, listopad 2014.]

„Naša gora“, kako je lovci rado nazivaju, sjeveroistočni je ogranak relativno kompaktne i prirodno zaokružene cjeline Medvednice koja se proteže od Podsuseda do Bisaga. Gora je inače u lovnom smislu pravi lovački raj, gdje obitava povelik broj vrsta lovačke divljači i grabežljivaca.

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed