{{current.main.temp.toFixed(1)}}°C Osjećaj: {{current.main.feels_like.toFixed(1)}}°C
{{current.wind.speed}} m/s
{{current.main.pressure}} hPa
{{current.main.humidity}}%
{{current.clouds.all}}%
16. Veljača 2014. 09:53

Ljubavna priča Antuna iz Adamovca i Nurie iz Konga

U mjesecu ljubavi portal Prigorje.hr vam donosi još jednu prekrasnu ljubavnu priču. On je Antun Čolig (25), avanturist i cikloturist iz Adamovca, a ona Nuria Godvera Marei Nsonde (21) i u Zagreb je prije dvije godine došla iz Republike Kongo. Nunu, kako ju od milja zove Antun, upisala je fakultet preko interneta, sjela na avion i sama s velikim koferima došla u Zagreb, gdje ju nitko nije dočekao. Sve je sama uspjela, izuzetno je hrabra, uporna i pametna cura, kaže Antun.

Kako ste se upoznali?
Antun: Nunu i ja smo se u stvarnom životu upoznali u 6. mjesecu 2013. godine. Par mjeseci prije toga upoznao sam ju na Facebooku preko zajedničkog prijatelja, također Afrikanca. Ne znam kojim čudom me odlučila prihvatiti, jer joj svakodnevno pristižu brojni zahtjevi za prijateljstvo koja uglavnom ignorira, ali eto, ja sam imao sreće. Ispočetka me nije doživljavala, nismo se ni dopisivali, ja sam uglavnom samo gledao njene fotografije, i naravno lajkao! Ponekad sam joj nešto i napisao u inbox, nekad je odgovorila, nekad i ne. Naše intenzivnije online druženje je počelo na proljeće, valjda je živnula nakon zime. E da, isprva ja nisam ni znao da ona živi u Zagrebu, to sam tek shvatio kada sam pregledao njene albume s fotografijama i uočio neke slike s lokacija koje su prepoznatljive. Kažem sebi: wow, ova mala živi ovdje! E onda sam odlučio stupiti u pravi online kontakt s njom, praktički da nije bilo dana bez da joj se nisam javio. Trudio sam se da ju ne opterećujem, da ne budem dosadan, i uspio sam joj postati zanimljiv. Mjesec, dva je trajalo naše dopisivanje, a onda je došao dan za koji sam mislio da nikad neće doći. Dogovorili smo susret u gradu, na koji sam ja došao s biciklom. Nije ostala paf u negativnom smislu, jer sam joj već prije rekao da volim i vozim bicikl, ali mislim dam nije bila ni očarana mojim vozilom. Prvi susret smo zakazali na Jarunu, jer je bio prevruć dan, i ona je u to vrijeme živjela u blizini. Ima jedan detalj zbog kojeg bih taj dan najradije zaboravio. Ako mi vjeruješ da nikad u životu nisam zaboravio novčanik, e a baš taj dan jesam. Nisam se više nikako mogao izvući, već smo zajedno, nemam se kako snaći. A ne mogu ju prvi put odmah voditi na klupicu, što će misliti. I tako idemo mi prema nekom kafiću, popit ćemo nešto i popričati, prvi put u četiri oka. Kažem u sebi, Antune skupi hrabrosti i reci joj da nemaš novčanik, ni novaca, jer kad sjednemo u kafić i konobar donese naručeno, netko će morati platiti. A što ako i ona nema para, kaj onda? Bolje da se ubijem. Nekako sam se uspio sabrati i rekao joj u čemu je problem, na što je ona samo odmahnula rukom i rekla “nema veze, ja ću platiti”. Cijelo mi je vrijeme bilo izuzetno neugodno. Muškarci će me u potpunosti razumjeti. Prvi je dojam jako bitan, i bio sam siguran da će o meni steći loš. Pretpostavljam da sam novčanik zaboravio zbog prevelike uzbuđenosti što ću se vidjeti s njom. Taj dan smo proveli par sati zajedno, što u nesretnom kafiću, što šetajući, čak smo se i okupali. Bio sam sretan i nikad brže s Jaruna u Adamovec nisam došao s biciklom. Nastavili smo se viđati, a u međuvremenu se ona preselila u drugi stan. U to sam vrijeme bio nezaposlen i bilo je ljeto tako da sam često biciklom dolazio u njen kvart. Puno smo razgovarali, o Africi, o njoj, meni, biciklima. I tako smo postali prijatelji, sve dok nisam dobio pusu za pamćenje, bilo je to u 7. mjesecu. Znaš koliki sam pesimist kad sam tijekom zime bio siguran da me ta cura nikad neće htjeti upoznati, a kad me upoznala, bio sam presiguran da me nikad neće poljubiti, a da će se zaljubiti u mene, to mi je bilo nevjerojatno. Lijepa je i mislio sam da nemam šanse, ali na kraju sam uspio pridobiti njeno srce. 

Što Nuria uopće radi u Zagrebu?
Antun: Studira Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu. Njezin rodni grad Pointe-Noire („Crna točka” na hrvatskom) nalazi se u Republici Kongo na obali Atlantskog oceana. Glavno je gospodarsko središte zemlje, s jednom od najrazvijenijih naftnih industrija u centralnoj Africi.

Ima li ona kolege u Zagrebu?
Antun: U Zagrebu živi, ne znam točnu brojku, ali ne više od 5 njezinih kolega iz Konga. Dok Afrikanaca u Hrvatskoj ima stotinjak.

Kako ste se sporazumijevali?
Antun: Od početka se sporazumijevamo isključivo na hrvatskom jeziku, što je dobro za nju, jer je položila hrvatski jezik i sva predavanja i ispite na fakultetu ima isključivo na hrvatskom. Nuria govori dva afrička jezika, Lingala i Kituba jezik. Njezin materinji je francuski, a izvrsno govori engleski i hrvatski. Pravi je mali poliglot. Neke riječi kajkavskog ju pokušavam naučiti, ali joj se ne sviđa baš. Ne voli riječ “kaj”, kaže da joj čudno zvuči. A francuski, ufff… težak jezik, zasad sam samo ljubavne izraze naučio. Je t’aime, bisou, nadam se da sam i ove dvije ispravno napisao. I da! Bicikl se na francuski kaže “velo”.

Jesi li ju odveo doma u Adamovec i je li bilo iznenađenje?
Antun: Bila je u Adamovcu, kod mene doma i na bazenu. No roditelji su bili na višednevnom putovanju, tako da ju nisu upoznali. Mislim da moji roditelji ni dan danas ne znaju da je bila ovdje. Nismo previše ni izlazili na ulicu, jer znaš kakvi su Prigorci. Mislili buju da je črni vrag v Jadumovec došel, i odmah se bu priča izvela. Nisam ju ni skrivao, ali ono. Kada odlučim da je došao taj trenutak onda ću ju upoznati sa roditeljima. Oni, iako ju nisu upoznali, znaju o njoj sve. Vidjeli su puno naših fotografija, pričam s njima o našoj vezi, i sl. Podupiru nas! Iako ispočetka i nije bilo baš tako. S vremenom su vidjeli da sam sretan, da ju puno volim, i ona mene, tako da su se shvatili.

Planiraš li ti otići u Afriku?
Antun: Planiram li u Afriku? Pošto je naša veza dosta ozbiljna, da, razmišljam i o putu u Afriku, u njezin Kongo. Svakako želim upoznati tu zemlju, ljude, kulturu, prirodu, lavove-grrrr…, i njenu obitelj. Kada odlučim i kada budem u mogućnosti, svakako ću otići.

Nuria, kakav je život u Kongu?
Nuria: Ja sam iz grada Pointe Noirea. To je važan gospodarski centar veličine Splita. Živjela sam i u glavnom gradu Brazzavilleu. Što mogu reći o Brazzavilleu? To je grad kojem se dva puta vodio građanski rat. Život je sada malo sigurniji, ali grad je postao prilično skup. Brazzaville je veći od Zagreba i ima više od milijun ljudi. To je zato, jer svi koji žive u blizini dolaze živjeti u glavni grad. Brazzaville se dosta razlikuje od Zagreba. Osim što je veći, nema prave strukture grada poput Zagreba. A kada su u pitanju njegovi stanovnici, mogu reći da su veseliji nego u Zagrebu. Situacija je kod nas bolja nego što je bila prije kada su ljudi živjeli u potpunom strahu. Nakon studija moj je plan vratiti se raditi u Afriku, ne isključivo u Kongu, ali vidjet ću nakon završetka studija. Kongo mi puno nedostaje.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Antun: Oboje imamo manjak slobodnog vremena, ona studira, ja sam zaposlen. Vikende provodimo zajedno, odlazimo na jednodnevne izlete, u kino, restoran, šetnje…

Što ti se sviđa u Hrvatskoj? Hrana, posebna mjesta, stil odijevanja?
Nuria: Najviše mi se sviđa dalmatinski način prehrane, jer sam djevojka s oceana, pa ne mogu bez ribe i drugih morskih plodova. Neobično mi je što kontinentalci jedu tako puno svinjetine, ali ja nisam muslimanka, pa ju i ja jedem. Puno sam već proputovala po Hrvatskoj, a u Zagrebu imam više dragih i posebnih mjesta. Hrvatice su lijepe žene, ali čini mi se da su previše ljubomorne. Znaju se lijepo obući, ali bi željela da su njihove odjevne kombinacije malo šarenije i veselijih boja.

Je li ovo bio tvoj prvi snijeg?
Nuria: Ne, preživjela sam zimu 2012/2013, u kojoj je bilo puno više snijega nego sada. Ne volim snijeg i najradije bi prezimila kao medo negdje na toplom, čekajući da temperatura prijeđe +15.

Antune, vozi li i Nuria bicikl?
Antun: Vozi li ona bicikl? Nažalost, uopće ne zna voziti bicikl. Što nisam mogao vjerovati, jer do tad nisam poznavao ni jednog odraslog čovjeka koji ne zna pedalirati. Pokušavao sam ju naučiti, no potrebno je puno vremena, dobre volje i želje koje ima. Ove godine ćemo uspjeti, i uvjeren sam da ćemo zajedno voziti krugove oko Jaruna već početkom ljeta. Neke naše kraće biciklističke avanture su moguće, ali tek kada dobro nauči voziti. Ne želim riskirati da joj se nešto neželjeno dogodi.

A ti, planiraš li skoro neko putovanje?
Antun: Sljedeće putovanje? Stvarno ne znam, ima puno faktora koji odlučuju o mom sljedećem putovanju, možda ono i neće biti biciklom. Sve je moguće! U stalnom sam kontaktu s puno sebi sličnih iz raznih dijelova Europe i svijeta. Možda uspijem dovesti i ugostiti biciklističkog putnika iz Južne Koreje u 7. mjesecu ove godine u Zagrebu. Pregovori su u tijeku. Prošle godine sam u Adamovcu ugostio dečka iz Slovačke koji putuje sam biciklom po svijetu, trenutno je u Australiji, do koje je došao preko Turske, Irana, Turkmenistana, Uzbekistana, Indije, Šri Lanke i Novog Zelanda. Cilj su mu Olimpijske igre u Brazilu 2016., nakon čega bi se trebao vratiti u Slovačku s 80 tisuća prijeđenih kilometara. Njegovo putovanje možeš pratiti na FB stranici “World Bike Travel”. Dečko se zove Karol Voltemar.

I za kraj, podsjeti nas malo na svoja dosadašnja biciklistička putovanja.
Antun: Puno sam putovao. Zadnje veće putovanje je bilo po Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Slovačkoj i Češkoj gdje sam putovao sa Svenom Šemovčanom. On je bio pokretač cijele avanture, a ja sam mu se pridružio doslovno dva dana prije starta, jer je njegov suputnik nenadano morao odustati. Dan prije sam ga prvi put upoznao u stvarnom životu i naše putovanje bilo je skromno obilježavanje pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Svena sam također upoznao preko Facebooka, kao i Vanju s kojim sam putovao po Hrvatskoj. S Vanjom sam 2011. godine u 25 dana obišao 125 hrvatskih gradova i mjesta. Put je bio dug 2700 kilometara, i cilj je bio ocrtati prepoznatljiv oblik Hrvatske i prenijeti poruku optimizma i radosti u sklopu projekta Optimizam u pokretu, kojeg je inicirala Coca-Cola u Hrvatskoj u povodu svog 125. rođendana. [MD]

Galerija slika

Prikaži cijelu galeriju
Povezane vijesti Više članaka
Prigorje.hr © Prigorje danas j.d.o.o.
Postavke kolačića Web stranice portala Prigorje.hr koriste kolačiće u svrhu analitike i oglašavanja, kako bi mogli pružiti korisnicima najkvalitetniju uslugu, koristiti anonimizirane informacije u svrhu poboljšanja portala, te oglašavati relevantne ponude korisnicima.
Napredne postavke kolačića Web stranice portala Prigorje.hr koriste kolačiće u svrhu analitike i oglašavanja, kako bi mogli pružiti korisnicima najkvalitetniju uslugu, koristiti anonimizirane informacije u svrhu poboljšanja portala, te oglašavati relevantne ponude korisnicima. Kroz napredne postavke je moguće kvalitetnije urediti prefrencije.
  • Osnovni kolačići
  • Kolačići vezani uz spremanje privola korisnika (ne sadrže identifikacijske podatke), te kolačići vezani uz anonimizirano praćenje prometa na stranicama Prigorje.hr (Google Analytics)
  • Analitika
  • Sustav za naprednije praćenje ponašanja korisnika. Svi korisnici su anonimizirani i informacije o njima su svedene na vrstu operativnog sustava i pretraživač (browser) koji koriste.
  • Oglašavanje
  • Kolačići za korištenje sustava za personalizaciju oglašavanja na temelju anonimiziranih aktivnosti Prigorje.hr-a.
  • Društvene mreže
  • Prikaz interaktivnih elemenata društvenih mreža na stranicama Prigorje.hr
Zatvori